Novinarsku karijeru započeo je na Televiziji Beograd, te je bio dopisnik iz Njujorka. Tokom svoje bogate karijere često je mijenjao prebivališta.
“Nikada nisam razmišljao da ću postati novinar, oduvijek sam želio biti pravnik ili diplomata kao moj otac”, kaže Milić.
Kao novinar susretao se s brojnim političarima, državnicima, radio je intervju i s Američkim predsjednikom Džimi Karterom.
Govorio je i o projektu Jutel na kojem je bio urednik, kao i o uređivačkoj politici u tadašnjim državama.
“Nije važno ko je urednik dnevnika, važno je ko je glavni urednik, a to je na televiziji Zagreb, izgledalo tako da je glavni urednik bio Srbin, a urednik dnevnika Hrvat. Ta konstitutivnost uvijek je bila pedeset na prema pedeset, dok to nije bio slučaj u Srbiji. U Srbiji su na pozicijama na televiziji bili sve Srbi", istakao je Milić, dodavši da je uređivačka politika bila takva, da jednostavno niste smjeli prikazivati ništa pozitivno iz suparničkih zemalja.
“Dopisnika iz Njemačke nikada niste imali, kako prije, ali ga isto tako i danas nemate; ni pod vladavinom Tita, ali i Tuđmana. Od osam državnih televizija, nikada niko nije napravio reportažu o Siemensu, tvornici Mercedesa. Tako je i danas, radio može, HINA, može, sve može gdje nema slike, ali televizija i kamera, ipak, ne. Jozo Ćurić se javlja iz Njemačke, ali sa suđenja Perkoviću, ili se javlja o nekom državnom susretu, ali da neko napravi priču kao što sam ja napravio ovo s Kubom, toga ipak nema,” napomenuo je Milić.
Rat ga je, kaže, zatekao u Sarajevu, nakon kojega je ostao bez ičega. “Imao sam 100 maraka, ostao sam bez posla i ja i supruga, s kćerkom, bez nekretnine, i ono što sam imao srušili su”, kaže Milić.
Komentarišući aktualnu političku situaciju u BiH, navodi kako se posljednjih 25 godina ništa nije promijenilo. Za Hrvate navodi kako su majorizovani, ali da u prosjeku žive bolje i od Bošnjaka, i Srba.
Prisjetio se i razgovora s jednim bivšim zamjenikom šefa CIA-e Vernonom Valtersom, 1993. godine u Madridu, koji mu je rekao kako završetkom rata u Bosni i Hercegovini neće niko biti zadovoljan.
“Žao mi je svih gradova i granatiranja, od Sarajeva, Dalmacije pa nadalje, ali vjerujte mi neće se radovati ni Milošević, ni Tuđman, ali ni Izetbegović, rat će se završiti bez pobjednika, s preseljenjem stanovništva, što i nije presedan jer se u Evropi nakon drugog svjetskog rata preselilo 20 miliona ljudi”, prepričava Milić Valtersove riječi.
Izvor: oslobodjenje.ba
