Ivo Andrić, romanopisac, mrtav; Jugosloven dobio Nobelovu nagradu
Ivo Andrić, Jugosloven koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost 1961. godine za djelo "Na Drini ćuprija" i druge radove, umro je juče u beogradskoj bolnici u 82. godini života. Pretrpio je moždani udar prošlog decembra.
Predsjednik Tito je izdao saopštenje u kojem se kaže da je smrt gospodina Andrića "veliki gubitak za našu kulturu i cijelu zemlju". Dodao je da je romanopisac, pjesnik, pisac kratkih priča i bivši diplomata "značajno doprinio prepoznavanju naše zemlje."
Romani i kratke priče gospodina Andrića, koji su često bili mračni, prevedeni su na 24 jezika. Iako najpoznatiji po epskom djelu „Na Drini ćuprija“, koje obuhvata tri vijeka istorije bosanskog prostora Jugoslavije, pohvaljen je i za „Travničku hroniku“, „Gospođicu“, i „Prokletu avliju“. Gotovo sva njegova fikcija, koja je uključivala na desetine kratkih priča, odvijala se u njegovoj rodnoj Bosni.
Rođen u malom selu u blizini Travnika, 10. februara 1892. godine, gospodin Andrić je bio sin kazandžije. Dok su neki od njegovih predaka bili Hrvati, a majka rimokatolkinja, on se kasnije poistovjećivao sa Srbima, posebno onima koji su se borili za nezavisnost Bosne i Hercegovine od Austrije, koja je 1878. od Turske preotela kontrolu nad tim područjem.
Kao učenik, Andrić se pridružio omladinskoj organizaciji koja se suprotstavila habsburškom režimu, a 1914. godine, nakon atentata na nadvojvodu Franca Ferdinanda od strane člana organizacije, Andrić je bio među onima koji su zatvoreni.
„Odrastao“ u zatvoru
“Odrastao sam tokom tri godine koje sam proveo u zatvoru”, napisao je kasnije gospodin Andrić. Radovi danskog filozofa Sorena Kierkegaarda koji je proučavao u zatvoru zamračio je pogled na svijet gospodina Andrića i uticao na njegovo pisanje do kraja života.
Opisujući svoju viziju svijeta i pristup književnosti nakon zarobljeništva, gospodin Andrić je opisivao očaj i depresiju.
"Nema druge istine osim bola", napisao je. "Nema druge stvarnosti osim patnje, boli i patnje u svakoj kapi vode, u svakoj vlati trave, u svakom zrnu kristala, u svakom zvuku živog glasa, u snu i bdijenju, u životu, prije života a možda i poslije života. "
Do trenutka kada je gosp. Andrić pušten iz zatvora i završio studije na univerzitetima u Zagrebu, Beču, Krakovu i Gracu, već je napisao nekoliko kratkih priča i uredio književni časopis. U diplomatski kor kraljevske vlade Jugoslavije pridružio se 1924. godine i služio je u ambasadama u Gracu, Rimu, Budimpešti, Madridu i Ženevi.
Godine 1941. gospodin Andrić je bio jugoslovenski ambasador u Berlinu kada je njegova vlada potpisala sporazum o prijateljstvu sa nacistima. Nakon rušenja vlade kneza Pavla u Beogradu, Jugoslaviju su napali Nijemci, a gospodina Andrića su poslali kući. Bio je virtuelni zarobljenik u svom beogradskom stanu tokom okupacije u Drugom svjetskom ratu.
Međutim, taj period je bio izuzetno produktivan, sa stanovišta njegovog pisanja. Stvorio je nešto, što je smatrao svojom "bosanskom trilogijom" – "Gospođica." "Na Drini ćuprija" i "Travnička hronika". Sva tri djela su izdana u Jugoslaviji 1945. ali tek nakon deset godina prevodi njegovih dijela su bili dostupni u Americi.
"Na Drini ćuprija" je dobila naziv po rasponu preko rijeke koja dijeli Bosnu od Srbije. Most u Višegradu, izgrađen od strane Turaka u 16. vijeku, simbolizuje u romanu nepromjenjivost i nesavladivost Bosanaca, koji su vijekovima odolijevali stranoj dominaciji.
Gospodin Andrić, kojeg su francuski kritičari pozdravili kao "jugoslovenskog Tolstoja", bio je pohvaljen od strane švedske Akademije, kada je objavila da je dobio Nobelovu nagradu, "za epsku snagu kojom je opisao teme i ljudske sudbine izvučene iz istorije svoje zemlje. "
Gospodin Andrić se priključio Komunističkoj partiji nakon Drugog svjetskog rata, i dugi niz godina, nastavljajući svoju književnu karijeru, služio u Narodnoj skupštini.
Njegova supruga, Milica, preminula je prije nekoliko godina.
Izvor: https://www.nytimes.com/1975/03/14/archives/ivo-andric-novelist-dead-yugoslav-won-nobel-prize.html
