Nauka mora doprinijeti toj promjeni. Ona mora pokazati puteve koji će se pobrinuti za naše odgovarajuće djelovanje za Zemlji. O tome kako to učiniti imamo četiri teze:
1. Nauka mora preuzeti klimatsko-politički impuls pandemije: međunarodna saradnja u istraživanju treba da se oslobodi prisilne fizičke mobilnosti. Trenutno primjećujemo šta se sve može virtuelno. Treba da ubrzamo tu digitalizaciju: digitalni fromat treba svugdje, gdje god to ima smisla, da zamijeni i dopuni fizičke sastanke. Ne zahtijeva baš svaka konferencija stotine avionskih letova. Diskusije o projektima se takođe mogu održati u digitalnom formatu. Do skora je virtuelna akademska razmjena zvučala kao naučna fantastika, a sad vidimo da bi stvari za deset ili dvadeset godina mogle biti potpuno drugačije.
2. Privlačnost jednog mjesta za bavljenje naukom će u budućnosti zavisiti od toga kako se tu bori sa krizama: to je ogromna šansa za Njemačku. Donosioci odluka u politici se ovdje ravnaju prema naučnim saznanjima, a stanovništvo nadaleko prihvata postupke koji provodi nauka. Zaista, djelotvornost infekcije je značajno usporena zbog saradnje građana. U svom ophođenju sa pandemijom Njemačka postavlja skretnice za to koji društveni model, koji oblik slobode u nauci i koja vrsta interakcije između politke, nauke i društva važe za uspješne. Tako naša zemlja garantuje slobodarsko-demokratski poredak (termin na kojem se zasnivaju osnovne vrijednosti njemačkog ustava. Op. prev.)
3. Nauka može ojačati Evropu: Evropa je u ovoj krizi djelovala u fragmentima, članice Evropske unije su se zagradile jedna od druge. U budućnosti, naučnici moraju – u zajedničkom istraživačkom prostoru, sa uspješnim Erasmus programom i evropskim mrežama za visoko obrazovanje – doprinijeti tome da se razvije jedan zajednički evropski identitet. Makronovska ideja „Evrope koja nas štiti“ ne smije ostati samo vizija, s obzirom na naša iskustva sa koronom. Nauka može da učini mnogo, na primjer nauke mogu zajedno još snažnije istraživati u ključnim tehnologijama kao i intenzivirati sveukupnu razmjenu. Prije svega, Evropa u krizi ne smije da štedi na tome šta je čini složnom: to je saradnja u istraživanju i razmjena studenata.
4. Sa velikim globalnim izazovom se može suočiti samo saradnja preko granica i kontinenata: ovo važi i za klimatske promjene, kao i za pitanja ishrane i pandemije. U tom smislu nauka ima ulogu uzora i davača ritma u vremenu poslije korone, jer nauka je per se internacionalna, a vrhunski naučnici oduvijek sarađuju širom svijeta. Naše naučne institucije moraju izgraditi saradnju i sa teškim partnerima; takođe nam treba mreža sa zemljama koje imaju drugačije vizije o svijetu i u kojima se vlada autoritarno ili potpuno totalitarno. Upravo nauka može – a i mora – da izgradi mostove uz pomoć zajedničkog istraživanja i međunarodne saradnje.
Na ograničenoj planeti Zemlji koja će uskoro imati više od 7.6 milijardi stanovnika, mi, ljudi, moći ćemo preživjeti samo ako budemo razmišljali planetarno i djelovali globalno. Međurodna naučna zajednica u tome treba da prednjači.
Priredio: Srđan Barašin/Frontal
Izvor: Die Zeit
Piše: Joybrato Mukherjee, predsjednik Njemačke službe za akademsku razmjenu (DAAD) i predsjednik Univerziteta u Giessen-u.
