Nemam običaj da citiram tokom ovakvih zapisa, ali poštenje je poštenje – maloprije pomenuti Kovačević je lijepo primijetio: Na konferencijama za novinare Saveza za promjene novinarima se uglavnom onemogućuju pitanja koja nisu tema konferencije. Iako je tema konferencije ono šta novinar pita ma šta god ko mislio. Umjesto da jedva čekaju da ih neko nešto pita pa da iskoriste priliku da dodatno kritikuju djelovanje političkih protivnika. Uistinu nevjerovatno. Zapanjujuće. Drsko. Bezobzirno. Bahato. Samouvjereno bez pokrića. Nedostojno prezrenja.
Navikla su moja novinarska braća i posestrime da ih otresaju Željka Premijerka i Ranka Sindikalka, docent Tegeltija i magistar Lukač; biću još jednom pošten, pa ću reći da je to i prirodno – vlast želi da priča samo o onome o čemu želi da priča i tu boga nema. Zašto bi gospođa Cvijanović željela da priča o dividendama? I zašto bi gospodin Tegeltija želio da odgovara na pitanja o Agenciji za bankarstvo RS? (Slavicu Injac da ne pominjem. Da ne ureknem kućni pritvor.) Njima se o tome ne govori, jer nemaju o tome šta pošteno i smisleno reći i to je u duhu političke nekorektnosti sasvim korektno. Ali, samo vile znaju zašto Bosić ne želi da odgovara na pitanja koja nisu "predmet konferencije". U muklosti ga prate uglavnom i ostali opozicionari, mada članovi SDS-a u tome, bez sumnje, prednjače.
Dva su, čini mi se, moguća razloga ovakvom ponašanju: ili se boje da kažu više od onoga što bi trebalo ili ne znaju. Nisam siguran šta je po takozvanu opoziciju i takozvani Savez za promjene pogubnije. Ako je tačno prvo, onda oni i nisu opozicija, nego manipulatori interesima. Ukoliko je, ipak, tačna druga pretpostavka, onda su oni naša i bruka i sramota. Ako je i ima, galama dolazi iz dva pravca: umornog Čavića i tek ponekad duhovitog Mihajilice. To nije dovoljno ni za većinu u najkraćoj banjalučkoj ulici, ulici Milana Budimira, čak i ako bi glasački listić popunili Borenović i njegova porodica (ukoliko i dalje žive u ovom sokačetu).
I umjesto da hapšenje Slavice Injac i Snežane Vujnić postane bar set-lopta u predizbornom Rolan Garosu, opozicija je arenu zamijenila tribinama. Uzeli kokice i hladan sok. Natukli kačkete i tamne cevikere. Osim Bosića koji ima svoje. Nove, dabome. A ako nešto i urade, onda to bude ona bruka od protesta ispred Palate republike. Dodikovih 20.000 oni su pretvorili u mit. Svojim nečinjenjem ojačali su njegovo (ne)činjenje. Svojom umjerenošću povećali su njegovu agresiju. Svojom mirnoćom generisali su veći rat. A sve su im linije otvorene. Kao što su bile i prije godinu dana. Kada Ivanić nije htio da zvekne šamar Škrbiću. Ne vjerujem u teorije zavjera i ne vjerujem da smo baš toliko nakaradni, ali ako se obistine zlosutna predviđanja i dr Ranko zasjedne u rektorsku fotelju, biću prvi koji će reći: Aferim! A onda ću otići na konferenciju Saveza za promjene i pitaću ih zašto nisu povodom toga objavili saopštenje. Papir je pametniji, čak i kada je prazan, a i nema prilike za pitanje…
Autor: Goran Dakić
