Radojičić ističe da radi informisanosti o njegovom
kompletnom stavu o ovom pitanju, u nastavku daje stenogram svoje diskusije i
replike iz jučerašnje rasprave.
Replika:
Pomenuo me kolega Kojić maloprije, pa moram
reagovati. Pre toga još jednu stvar da kažem, g-din Kojić se poziva na mišljenje
Sekretarijata da postoji Ustavni osnov. Treba razlikovati postojanje ustavnog osnova
i nesaglasnosti sa Ustavom u pojedinim odredbama. Postojanje ustavnog osnova je
pravo da Narodna skupština u određenoj oblasti donese zakon – to nije sporno, a
što zakon ima problem sa više članova Ustava , to je „drugi par čarapa“.
Dakle, kolega Kojić me pomenuo u jednom
kontekstu, kontekstu moje prekjučerašnje izjave i mislim da je vrijedno da je ponovim
ovdje, jer je član 13. predloženog zakona jedna od najkritičnijih tačaka i ja se
nadam da će ga predlagač shvatiti i promijeniti.
G-din Gligić je čitao sinoć član 24. Ustava
koji govori o nepovredivosti stana. Član 24. kaže: „Stan je nepovrediv“. Zakonom
se, po nalogu suda, u stan može upadati i to pod određenim zakonom propisanim uslovima
ili ako se neposredno hvata učinilac krivičnog djela, da je sakriven u tom stanu.
Član 13. koji vi ovdje predlažete je dramatično
drugačiji i ovo liči na ”kožne kapute”. Pročitaću šta piše : „Radi utvrđivanja
vrijednosti pokretnih stvari…“ moguć je upad u stan.
Jutros je g-din Goran Mitrović imao jednu
nadahnutu diskusiju gdje je naveo primjer da uglednog poljoprivrednika tuži komšija
da u domaćinstvu ima ili u kući bogat traktor, za koga se ne zna gdje ga je i kako
kupio. Po članu 13., radi utvrđivanja vrijednosti traktora, bez suda, bez svjedoka,
bez saglasnosti tog lica se provaljuje u stan i u kuću i utvrđuje vrijednost traktora,
a po sljedećem članu se on oduzima, jer se ne može na licu mjesta izvršiti procjena
vrijednosti toga, te pokretnosti. Ljudi to je `48.! Upadanje u stan radi utvrđivanja
vrijednosti pokretnih stvari i onda, poslije, koje se još mogu oduzeti, ako su sumnjive,
a osnov sumnje za upad u stan nije krivično djelo, već osnov sumnje je da uopšte
ta stvar postoji u kući, znači da imate uopšte traktor u kući.
Ovaj član je toliko kritičan da vodi u
neke totalitarne stvari i molim vas da ovo u najboljoj namjeri razumijete, jer neće
se upadati u kuću bivšem predsjedniku Republike, ovako se može upasti u kuću hiljada
običnih građana i praviti nemir i nered u Republici Srpskoj.
Diskusija:
Dame i gospodo, nalazimo se već dva dana
u raspravi o ovom zakonu, u vrlo interesantnoj situaciji, da imamo obrnute uloge
u Parlamentu, da je predlagač opozicija, a kritikuje pozicija. Ovo je jedna interesantna
situacija, pogotovo što će izgleda dobiti punu podršku, a pri tome je izuzetno mnogo
kritikovan.
Kada govorimo o političkom stavu pozicije,
ja ću vas podsjetiti na jednu situaciju od pre desetak godina. U vremenu kad je
SNSD bio opozicija, predlagao je, u vremenu najvećeg procesa privatizacije, Zakon
o reviziji privatizacije. Nikad, ni jednom, tadašnja pozicija, sadašnja opozicija,
nije dozvolila da taj zakon uđe u dnevni red sjednica NS. Nijednom nije dozvoljeno
da se o njemu vodi rasprava u NS, da se kaže šta u njemu valja, a šta u njemu ne
valja, je li predlagač u pravu ili nije, ima li ustavni osnov ili nema. Svaki put
je zakon sasječen, prije nego što je o njemu započela rasprava. Što je – pokazalo
se, predstavljalo veliku grešku tadašnje pozicije, jer je proces privatizacije prošao
tako kako je prošao, prošlo je vrijeme, protekli ugovori, u reviziju se ušlo, kad
je već, što pjesma kaže ”sve pokrio snjegovi, ruzmarin i šaš”.Sadašnja pozicija
ima priliku da ne napravi istu grešku. Grešku koju ste vi napravili, jer niste dozvolili
da se radi revizija jednog procesa, koji je imao elemente kriminalnog, u vrijeme
kad je činjeno. I zbog toga, s ove strane stoji politička volja da se nešto uradi,
i to u najboljem obliku, koji neće napraviti više štete i problema, nego što će
urediti stvari.
Očekujem da predlagač do konačne forme,
razriješi sukob pojedinih članova ovog zakona, sa članovima 16., 20., 23., 24. i
110. Ustava.
Možda se razlikujemo u mišljenju o tome,
mi upozoravamo na neusaglašenost, po našem mišljenju sa Ustavom, ne želimo da ih
sutra obara Ustavni sud, bilo koji, RS ili BiH.
Član 16. govori o pravu na sudsku zaštitu
i dvostepenosti postupka. U ovom zakonu ono nije potpuno garantovano. Nije ni jasna
u nekim elementima, jer ovdje se miješa malo upravnog, malo parničnog, malo krivičnog
postupka, pa na jednom mjestu imate da neko donosi odluku, pa da se žalite drugostepenom
organu. Kad pročitate, ispada da se istom tom i žalite, direktoru Poreske uprave,
koji donosi odluku – da se njemu žalite. To nije pravna zaštita. Ne treba zbog ovoga
da neko ide u Strazbur, nakon deset godina patnje. Da vas podsjetim, zbog nedovoljne
pravne zaštite i nepostojanja dvostepenosti u Sudu BiH, mnogi ljudi iz RS su već
sad u Strazburu i čekaju da se tamo odluči o njihovoj pravdi. Imaju simpatije ovdje
za te svoje postupke, a istovremeno predlaže se zakon u kome nije potpuno garantovana
dvostepenost i pravo na žalbu.
Član 20. je nevinost. Izvinite, ali ovdje,
barem oni koji su nabrojani, već su pod osnovanom sumnjom. Samim tim što vrše neku
funkciju su pod osnovanom sumnjom. A da ne govorim dalje o teretu dokazivanja. Uvijek
je teret dokazivanja na onom koji tuži, o čemu je g. Gligić juče govorio. Čak po
ovom zakonu i mrtav čovjek može biti tužen. Kako da dokazuje da nije kriv ? Jer
to je „ostavilac“, koji u ovom zakonu stoji.
U najboljoj namjeri govorim.
Član 23. govori o tajnosti podataka. Treba
uzeti zakone koji regulišu način rada banaka i član 8. Evropske konvencije. Ne može
se u banke upadati u kožnim kaputima i uzimati podatke. Propisano je i zakonom i
međunarodnim standardima, pa čak i Ustavom garantovano, tajnost određenih podataka.
Član 24. o nepovredivosti stana, neću da
se ponavljam.
Član 110. kada govorimo o retroaktivnosti.
Imali smo situacija, dugo sam u parlamentu, kad god smo imali zakon koji se u cjelini
odnosi na retroaktivno djelovanje, oborio ga je Ustavni sud. Kad su pojedine odredbe
imale retroaktivno dejstvo, onda se moglo braniti pred Ustavnim sudom. Ako ovaj
zakon u cjelini kaže da se njime ispituju sva lica od ‘92. pa dalje, propisuje procedure
i postupke, postoji problem člana 110. Ustava. Bez obzira što mi donesemo odluku
da on ima opšti interes, ne može imati retroaktivno dejstvo čitav zakon, po članu
110. Ustava. Pa će onda opet da ga neko goni do Strazbura. Govorim o zakonu koji
će ostati da važi, kojeg neće sutra oboriti neko, bilo Ustavni sud RS, pa neko reći
ne valja taj Ustavni sud, pa će ga neko tužiti pred Ustavnim sudom BiH, pa će reči
ne valja ni taj sud, jer se radi i o direktnoj primjeni Evropske konvencije o pravima
i slobodama.
Predlagač treba da uzme i da se odluči
da li ide u parnični postupak, ili ide u upravni postupak ili ide u krivični postupak.
Mora da uzme deset zakona, o kojima je g. Gligić sinoć govorio i da vidi u čijem
se dvorištu nalazi. Preklapa se sa Zakonom o poreskom postupku, preklapa se sa Zakonom
o opštem upravnom postupku, sa Zakonom o krivičnom postupku, sa Zakonom o oduzimanju
imovine stečene krivičnim djelom, sa Zakonom o pravobranilaštvu, sa Zakonom o republičkoj
upravi i sa još nekoliko zakona.
Kad se nađete u sudaru, dva, tri ili pet
zakona, koji se primjenjuje ? Npr. Zakon o poreskom postupku je lex specialis i
u njemu eksciplitno stoji da se on primjenjuje, ako je u sudaru sa nekim drugim
zakonom. Znači, ovaj zakon se ne primjenjuje. Da napravimo poređenje: Zakon o koncesijama
donesen je prije nekih 10 do 15 godina. Nikada nije s njim usklađeno još 10-20 zakona,
tako da se primjenjuje sa silnim problemima. Ne provodi se, ne može se dovesti do
kraja, jer nisu usklađeni drugi zakoni. Znači : ili se ovaj zakon mora uklopiti
u pravni ambijent ostalih deset zakona ili se drugih deset zakona mora mijenjati,
jer je ovo vrlo krupna oblast u koju se ulazi.
Prije par godina smo mi u Narodnoj skupštini
imali nacrt zakona koji je bio sličan ovom. Sjećaju se možda poslanici iz prošlog
saziva, i on je lutao u problemima sudara sa Ustavom. Mislim da je bio usvojen u
NS, ali nikada u takvoj formi nije došao u prijedlogu, jer je ovdje bio kritikovan
zbog odredaba Ustava. Danas imamo ponavljanje iste priče, koju smo imali prije par
godina. Nakon toga zakona pojavio se Zakon o oduzimanju imovine stečene krivičnim
djelom, koji je na snazi. Bojim se da predlagač, kad uzme sve ovo u obzir, ustavna
ograničenja, Evorpsku konvenciju, druge zakone, da će doći i on na Zakon o oduzimanju
stečene imovine krivičnim djelom, zbog svih ustavnih limita koji postoje. Neka pokuša
napraviti nešto drugo. Nije sporno, ušao je u tu priču, ali smo imali pre par godina,
sa sličnom namjerom prethodne Vlade, i nije prošlo, jer nije imalo usaglašenost
sa najvišim pravnim aktom.
Neću ulaziti u detalje ovdje koji su pominjani
oko stana, oko cenzusa, oko spiskova lica itd. Kako po ovom zakonu provoditi istragu
ili procesuirati Medžidu Kreso ili Zlatka Lagumdžiju ili Gorana Salihovića, koji
su vam nabrojani u Zakonu, „imenom i prezimenom“ ? Predsjednik Suda BiH, je osumnjičeni
po ovom spisku, žena iz drugog entiteta, koja nema državljanstvo, koja nema imovinu
u RS, a predmet je istrage ovog zakona. Ne možete to raditi. A gdje su vam svi ostali:
poslanici, delegati, ustavne sudije, načelnici opština, ima i bogatih bogami, više
od većine ovdje. Gdje su načelnici opština i gdje su, gospodo, tajkuni iz privatizacije
?
Ovdje su osumnjičeni, po spisku, po funkciji,
predsjednici parlamentarnih stranaka, predsjednici Vlade, Skupštine, Republike,
sudije, sudije osumnjičene, a nema tajkuna iz privatizacije ! Da je navedeno da
su lica koja su izvršila privatizaciju, od tad do tad, predmet istrage ovog zakona,
ali – u prelaznim odredbama se kaže da se izvrši istraga nad deset lica. Hoću i
o tome da govorim, a to nisu ovi što su izvršili privatizaciju, već su to predsjednik
Ustavnog suda, predsjedik Vrhovnog suda, po funkciji osumnjičeni, predsjednik Republike,
predsjednik Skupštine, predsjednik Vlade.
U završnim odredbama, osumnjičeno je direktno
deset lica, niko od ovih koji raspolažu onim stotinama miliona o kojima smo govorili
ranije. Zašto njih nema u ovom zakonu ? Pogledajte to i popravite u mjeri u kojoj
se može popraviti.
I završna, samo još jedna konstatacija.
Ako se želi kompaktna, kompletna borba protiv korupcije, za koju mora postojati
politička volja cijelog društva, ona se ne rješava ni ovim zakonom, ona se ne rješava
ni zakonom koji je prethodno donesen o oduzimanju imovine stečene krivičnim djelom.Ne
samo jednim pojedinačnim zakonom. Već : prvo, političkom voljom, drugo, postojanjem
strategija koje su vrlo široke, odnose se na institucije, na zakone, koje se odnose
na rokove. Ono što bi nam trebalo možda, a što treba kod programa rada uvrstiti
je postojanje Strategije za borbu protiv korupcije.
Postojanje takvog dokumenta samo u Vladi
nije dovoljno, treba Strategija za borbu protiv korupcije na nivou RS.
(Frontal)
