Ovaj sukob po odnosu snaga, grčevitom otporu branilaca i žestini neprijateljske avijacije ušao je u anale herojstva Vojske Jugoslavije tokom NATO agresije.
U predvečerje ofanzive koja je imala kodno ime "Operacija Strela" na graničnoj liniji dugoj oko šest kilometara bilo je svega 400 graničara i vojnika. Naspram njih bilo je oko 5.000 terorista OVK, artiljerija i tenkovi regularne Vojske Albanije. Cilj "Strele", kako je zamišljen u Briselu, Vašingtonu i Tirani, bio je kopneni upad u SRJ, prekid komunikacije Prizren-Đakovica i prolaz u dubinu pokrajine. Time bi VJ bila prinuđena na predaju granice, odstupanje i povlačenje sa prostora Kosova i Metohije. To se, međutim, nije desilo.
Dejstvo američke avijacije na Paštriku bilo je žestoko i smrtonosno. Branioci države iz 1999. godine i danas pamte zlokobni zvuk aviona i eksplozija tepih bombi. Svjedočanstvo o bombardovanju sela Planeja i zaseoka Šeh Mahala ostavio je poručnik Dragan Marković Panama. "To nikad neću zaboraviti, jedan talas bombardovanja. Začula se potmula eksplozija, zatim niz detonacija tepih bombi. Cilj mi nije bio u vidnom polju, jer nas je dijelio planinski prevoj. Iznad sela Planeja pojavila se ogromna crna pečurka, nalik atomskoj", zapisao je poručnik Marković.
Već u prvom talasu ofanzive komandi brigade koja je držala granicu postalo je jasno da je branilaca – premalo. Izdata je komanda svim jedinicama da formiraju po jednu pješadijsku četu i pošalju je kao pojačanje. Puške u ruke su uzeli tenkisti, artiljerci, pa čak i vojnici Pozadinskog bataljona – kuvari i tehničari. "Bezuslovna odbrana granične linije", glasila je komanda, ali i cilj svakog oficira, vojnika, dobrovoljca. Istog dana, na Paštriku je pod oružjem bilo – 1.000 boraca.
"Nama je svaki čovjek bio borac. Nije bilo izuzetaka. Svi su imali nevjerovatnu svijest da brane položaj koji neprijatelj ne smije da pređe", kaže nekadašnji komandant već legendarne 549. motorizovane brigade general–major u penziji Božidar Delić.
On ističe i da je albanski napad bio očekivan, pa i odbrana blagovremeno pripremljena.
"U svim vojnim studijama napisano je da značajnije neprijateljske snage mogu da uđu na Kosmet samo strateškim drimsko-kosovskim pravcem, čiji je jedan taktički krak vodio preko Paštrika. Kao komandantu mi je, međutim, bilo poznato i da nemamo snage koje bi Albance zadržale ako pređu Paštrik i stupe u Prizrensko polje. Odatle bi im bio otvoren put u dubinu, ka Prištini. To mi je bila najveća mora i najveći strah tokom rata. Granica se zato branila – po svaku cijenu", prisjeća se general Delić.
Već prvi dani bitke donijeli su i novo, najteže iskušenje – NATO avijaciju. Nebom su gotovo svakodnevno krstarili američki bombarderi A-10 i "tornado", lovci F-16. Helikopteri "činuk" u dubini albanske teritorije evakuisali su ranjene albanske teroriste izvučene sa linije vatre. Nije to, međutim, bilo najgore. NATO je digao strategijsku avijaciju – bombardere B-52, B-1 i rakete. U ratnim dnevnicima 549. brigade zapisano je da je od 31. maja do 10. juna zona ove jedinice, posebno pojas između karaula Gorožup i Planeja, čak 24 puta bombardovana iz vazduha.
"Dva aviona istovare i po 100 tona bombi. Tamo gdje padnu, sve rastinje, kamene ograde, bukve, električni stubovi – nestaju. Kuće takođe. One višespratne postaju samo nešto veće gomile šuta, betona i crijepa", svjedočili su vojnici sa Paštrika.
Uprkos teškim iskušenjima svaki borac bio je spreman na žrtvu. Vojska se herojski borila. O tome svjedoče i žrtve – u operaciji "Strela" 549. motorizovana brigada, imala je 25 poginulih i oko 200 ranjenih boraca. U zoni brigade poginulo je ukupno 87, a ranjeno i povređeno 300 oficira, podoficira i vojnika.
"I danas se sjećam lika svakog poginulog borca – sa sjetom kaže general Delić. "Prema svim vojnim parametrima, spram sile koja je bila nasuprot nas, naši gubici su bili minimalni. Tako kaže nauka, ali ja ne mislim tako. Svaki naš gubitak za mene kao komandanta bio je prevelik. To sam mislio tada, a i danas se ništa nije promijenilo."
Izvor: novosti.rs
