On ističe da se, bez obzira na procenat Srba u Crnoj Gori /33 odsto/, već dvadeset godina sprovodi politika masovnog i sistematskog kršenja elementarnih prava srpskog naroda.
Aleksić tvrdi da su "Srbi svakodnevno izloženi torturi gotovo svih medija, kao i da su na udaru države neprestano srpski jezik i Srpska pravoslavna crkva".
"Takva politika crnogorske vlasti prema Srbima nije ništa drugo do novocrnogorski nacionalizam i šovinizam, kamufliran u verbalnu odoru građanskog multikulturalizma i multikonfesionalizma", rekao je Aleksić Srni.
On navodi da Srbi u Crnoj Gori ne mogu biti direktori, sudije, tužioci, policajci, ambasadori i konzuli.
"Oni ne mogu da se školuju na svom jeziku i nemaju svoje ustanove kulture koje finansira država čiji su građani. Za njih nema mjesta na Radio-televiziji Crne Gore. Јednostavno, Srbi su građani drugog reda u Crnoj Gori", upozorava Aleksić.
Na pitanje zašto je to tako, Aleksić navodi da postoje dva odgovora – s jedne strane, Crna Gora nije država istih šansi za sve građane, a sa druge, Srbi u Crnoj Gori imaju problema samo zato što su Srbi.
"Kad bi postepeno odustajali od svog tradicionalnog, istorijskog, kulturnog i nacionalnog identiteta – država bi prema njima bila blagonaklonija. U suprotnom, i dalje će imati tretman građana na koje država ne računa", ističe Aleksić.
Visoki funkcioner NSD-a ukazuje na činjenicu da u crnogorskim organima državne uprave, odnosno na rukovodećim mjestima u prosvjeti, zdravstvu, pravosuđu i policiji – Srba gotovo da nema.
"Njihovo prisustvo u navedenim strukturama ne mjeri se procentima, već promilima. Ne postoji nijedan direktor Srbin u osnovnim i srednjim školama, vrtićima, domovima zdravlja i bolnicama u Crnoj Gori. Nema ih ni među zaposlenim u diplomatsko-konzularnim predstavništvima Crne Gore u inostranstvu", kaže Aleksić.
Prema njegovim riječima, u školskim programima, naročito u udžbenicima istorije za osnovnu i srednju školu, Srbi se tretiraju kao rušilački i remetilački faktor ne samo u Crnoj Gori, već i u regionu, te kao jedini i isključivi krivci za sva negativna dešavanja na Balkanu u posljednjih sto godina.
On navodi da je srpski jezik, koji je u Crnoj Gori dominantan /45 odsto stanovništva ga govori/, svrstan u kategoriju jezika drugog reda, dok je za službeni jezik proglašen lingvistički i istorijski nepostojeći takozvani crnogorski jezik /za koji se opredijelilo 35 odsto stanovništva na posljednjem popisu/.
Prema njegovim riječima, i Ustav Crne Gore ignoriše postojanje Srba u ovoj državi, a ustavotvorac, očigledno, ne priznaje stvarnost. On podsjeća da se u preambuli Ustava navodi da u Crnoj Gori žive "pripadnici naroda i nacionalnih manjina: Crnogorci, Srbi, Bošnjaci, Albanci, Muslimani, Hrvati i drugi".
"I to bi bilo sve kada je riječ o Srbima u najvišem pravnom aktu ove zemlje", ukazuje on, navodeći da bi se obezbijedila nacionalna ravnopravnost, neophodni su novi ustavni i zakonski mehanizmi, kakvi postoje u višenacionalnim državama sa sličnom strukturom.
On poručuje da Srbi u Crnoj Gori žele da njihova država bude stabilna i demokratska, a osnovno pitanje demokratije u svakoj višenacionalnoj zemlji jeste pravično rješenje nacionalnog pitanja.
"Srbi u Crnoj Gori ne traže za sebe ništa više od onoga što imaju drugi narodi u ovoj zemlji i ne pristaju da imaju manje prava od drugih", objašnjava Aleksić i poručuje da je krajnji cilj crnogorske vlasti svođenje Srba na tri odsto, nakon čega bi im "velikodušno" bio dodijeljen status nacionalne manjine.
Izvor: Srna
