Da li smo postali društvo sa nepopravljivim defektom empatije, pristojnosti i elementarnog pijeteta? U šta smo se pretvorili zatvarajući oči pred surovom brutalnošću koja se, u našem prisustvu, kotrlja i uvećava preteći da nas sve zajedno zatrpa.
Ta optužujuća pitanja mogli smo sebi da postavimo mnogo puta do sada. Ali, svakako još jednom nakon kratkog i potresnog pisma koje je, kao posljednji vapaj srpskoj javnosti, uputila glumica Milena Dravić nakon serije senzacionalističkih tekstova o bolesti njenog supruga, istaknutog glumca Dragana Nikolića. U njima je, bez svake sumnje, pregažena granica koja dijeli opravdanu brigu za zdravlje velikog glumca i vulgarni komercijalizam.
Pismom javnosti slavna glumica zaustavila je možda nakratko višenedjeljnu surovu zloupotrebu njene privatnosti – zasjede pred bolnicom, opsjedanje ljekara i medicinskih sestara, paparaco snimke dok prilazi bolnici ili se vraća iz posjete suprugu, širenje netačnih i uznemirujućih informacija na društvenim mrežama, licitiranje zdravstvenim stanjem, dijagnozom, prognozama… Ali nas je sve skupa podsjetila da je srpsko društvo, stalnim podizanjem praga izdržljivosti i dozvoljenog, steklo imunitet na sve veće nasilje.
Predozirana javnost očigledno više nije u stanju da reaguje normalno. Voajerizam, lešinarenje nad ljudskim sudbinama i zloupotreba tuđe nesreće, ovdje se gotovo doživljavaju kao laka zabava. Tabloidi, kao način mišljenja, postali su mjera života u Srbiji. Politički skandali, seksualne bizarnosti, eksplicitne scene nasilja i eksploatacija ljudske patnje, uz kršenje svih etičkih normi, to je svakodnevni srpski tabloidni ritam.
Odavno je na srpskom tabloidnom prostoru srušena brana provali u privatnost, koja dolazi iz ultimativnog zahtjeva da se po svaku cijenu ostvari tiraž ili rejting. A pokazalo se da se do profita najbrže stiže pravljenjem medijskog spektakla od nečije nesreće. Ono što je najintimnije i najbolnije, po nekoj perverznoj logici postaje medijski najatraktivnije. I ima najveću vrijednost.
Danas su emotivnom linču izloženi Milena i Dragan. Sutra će biti neko drugi. Sjetimo se samo naslovnih strana posljednjih nedjelja života Jovanke Broz i morbidnih izvještaja o njenom zdravstvenom stanju. Danima su ljekari presretani po hodnicima bolnice da bi prebrojali koliko se rana otvorilo na njenom tijelu. Ili serije tekstova o nesreći u stanu ombudsmana Saše Jankovića prije 23 godine. I mnogih drugih, o znanim i neznanim. Mogla bih primjere ređati unedogled, a na prste prebrojati reakcije nadležnih.
Zato su Milena i Dragan danas samo paradigma za pisanje bez mnogo osvrtanja na istinu, koje ne haje za posljedice i kad se gazi nečije dostojanstvo i kad se ugrožava pretpostavka nevinosti i kad se ne poštuje pravo na zaštitu podataka o ličnosti i kad policijski ili politički obračuni nekontrolisano prodiru u novinski sadržaj, pa se bez mjere sudi prije suda, diskvalifikuje, kompromituje, denuncira, učitava nepostojeća krivica…
A šta je sa regulatornim i samoregulatornim tijelima, na primjer? Svojim mlakim i rijetkim reakcijama, uspjeli su da pokažu samo besmislenost i uzaludnost svog postojanja. Kao što i Kodeks novinara, pred navalom tabloidnog sadržaja, vrlo često ostaje samo mrtvo slovo na papiru.
I šta je, onda, starije, pitaće se neko, kokoška ili jaje? Da li politički šund inspiriše tabloidni ili obrnuto? O tome bi mogli da raspravljaju sociolozi, a za nas novinare uvijek je prilika da se zapitamo kako da vratimo izgubljenu odgovornost i čovječnost.
Izvor: nin.co.rs
Piše: Vesna Mališić
