U prijedlogu
Zakona o porodici koji je predstavljen javnosti Srbije stoji član: „Zabranjuje
se svako zlostavljanje dece, a posebno tjelesno kažnjavanje”. Prijedlog ovog
Zakona je sačinila radna grupa koju je oformila Vlada Srbije 2006. godine, i on
je stavljen na javnu raspravu kako bi stručna javnost mogla da reaguje.
I regauju, ne samo stručna nego
sveopšta javnost. Frontal je nedavno prenio pisanje poznate novinarke i pisca Mirjane
Bobić-Mojsilović koja je u kolumni navela da “Kad sam ja bila mala, mama me je bila
varjačom, tako da se uvek ispostavljalo da me nije tukla mama, nego varjača.
Iskreno priznajem da sam i ja moju ćerku kad je bila mala, doduše retko,
udarila po guzi. Da li me to čini nasilnikom i neodgovornim roditeljem? U
svakom slučaju me čini manjim folirantom od onih koji se ovih dana javno
zaklinju da svoje dete nikada nisu udarili, i da je udarac po guzi nedopustivi
zločin.”.
U moru reakcija izdvaja se i pisanje dr med. psihoterapeuta
Zorana Milivojevića koji u tekstu objavljenjom na web verziji
dnevnih novina Politika naveo da je nedavno
psiholog profesor Dragan Popadić u izjavi za „Politiku”, pozvao na jedno
istraživanje iz 2002. o efektima fizičkog kažnjavanja djece koje je pokazalo
„da je od jedanaest efekata tjelesne kazne samo jedan bio ’pozitivan’, a to je
– povinovanje dijeteta odrasloj osobi”. No, da li je to baš tako?
Milivojević dalje piše.
Spomenuta studija je pregled osamdeset i osam ranije
objavljenih osnovnih istraživanja o fizičkom kažnjavanju, koje je objavila dr
Elizabet Geršof. Ono što nam profesor Popadić nije rekao jeste da je ta studija
naširoko kritikovana kao metodološki sporna u tolikoj mjeri da se zaključci ne
mogu uzeti zdravo za gotovo i kao takvi predstaviti javnosti. Glavna zamjerka
studiji je da u dvije trećine osnovnih istraživanja, kojima se bavila, nije
pravljena razlika između razumne tjelesne kazne i pretjeranog, nerazumnog
fizičkog zlostavljanja. Geršofova je i kažnjavanje i zlostavljanje stavila u
kategoriju „fizičko kažnjavanje”.
Posljedica takvog pristupa je da rezultati ovog istraživanja
govore o posljedicama fizičkog zlostavljanja djece, a ne o poslkedicama tjelesnog
kažnjavanja. Studija Geršofove ništa nam novo nije rekla: i ranije smo znali da
ni fizičko ni psihičko zlostavljanje djece nije dobro, jer ostavlja negativne
posljedice po djecu.
Jedna ranija metaanalitička studija iz 2000. godine rađena
na trideset i osam osnovnih istraživanja, a koju je vodio psiholog dr Robert
Larzeler, jeste pravila razliku između razumnog tjelesnog kažnjavanja i
fizičkog zlostavljanja, tako da nije uzela u obzir ona osnovna istraživanja
koja su se bavila posljedicama fizičkog zlostavljanja. Zaključak je bio da nema
dokaza da razumno tjelesno kažnjavanje ostavlja negativne posljedice na djecu.
U stvari, od šest istraživanja koja su u periodu 1996. do
2005. istraživala tjelesno kažnjavanje u Americi, jedino je spomenuto
istraživanje Geršofove imalo zaključke koji su išli u prilog onima koji bi da
roditeljima zakonski oduzmu pravo da tjelesno kazne vlastito dijete.
Istraživanje koje se u ovoj oblasti smatra metodološki
najispravnijim sprovela je razvojni psiholog dr Dajen Baumrind, koja je inače
veoma poznata po tome što je definisala vaspitne stilove (autoritaran,
permisivan i autoritativan). Prateći tokom dvanaest godina razvoj djece od
predškolskog uzrasta do mladalaštva, u više od sto porodica, ona nije našla
dokaze da „blago i umjereno tjelesno kažnjavanje” ostavlja bilo kakve negativne
posljedice na djecu. Ona se zalaže za vaspitni stil koji podrazumijeva davanje
ljubavi, ali i disciplinovanje djeteta, što može povremeno uključiti i razumno
tjelesno kažnjavanje.
Tome treba pridodati i čitav niz istraživanja koja pokazuju
da dijete ne reaguje na tjelesnu kaznu kao takvu, nego na značenje koje joj
pripisuje. Tamo gdje se na telesnu kaznu gleda kao na odbacivanje i negaciju
ljubavi, ona može imati negativne posljedice, a tamo gdje se ona smatra
normalnim dijelom vaspitanja, kao što je to slučaj u našoj kulturi, tamo nema
negativnih posljedica.
Jedini razvojni psiholog koji se ovim stvarima bavio kod nas
je prof. dr Jovan Mirić, koji je u svom radu iz 2011. godine zaključio: „Kada
ostanemo na terenu empirijskih nalaza psiholoških istraživanja, nemamo nikakav
činjenički zasnovan dokaz protiv svakog korišćenja tjelesne kazne u vaspitanju
djece.” (Nadam se da on zbog ovoga rada neće imati problema sa svojim
kolegama.)
Kod nas je malo poznato da ni u jednoj saveznoj državi u SAD
roditeljima nije oduzeto pravo da tjelesno kažnjavaju djecu, iako su djeca, kao
i kod nas, zakonom zaštićena od zlostavljanja. Ove godine je Američka
pedijatrijska akademija potvrdila svoje preporuke iz 1998. godine o vaspitanju
djece. Smatram da je korisno da citiram dio o tjelesnom kažnjavanju koji
odražava i moj stav: „Iako tjelesno kažnjavanje trenutno smanjuje ili
zaustavlja neželjeno ponašanje, njegova djelotvornost opada daljim korišćenjem.
Jedini način da se održi njegov početni učinak je da se postupno pojačava, tako
da se može pretvoriti u fizičko zlostavljanje. Zato, u najboljem slučaju, tjelesno
kažnjavanje jeste djelotvorno jedino kada se koristi povremeno u odabranim
situacijama.”
Možda bi profesor Popadić, kao stručnjak za socijalnu
psihologiju, mogao da istraži fenomen masovne histerije, jer su nedavni
događaji pokazali da ni psiholozi nisu imuni na nju.
Želim da podsjetim javnost da kao što svaki poljubac u djetetovu
guzu nije pedofilija, tako ni svaki udarac po guzi nije zlostavljanje.
izvor: Frontal/Politika
