List navodi da su SAD, vjerujući da demokratska budućnost
zapadnog Balkana leži u članstvu u EU, odgovornost za politički,
institucionalni i ekonomski razvoj regiona ustupile Evropskoj uniji. Međutim,
Evropa nije u potpunosti obavila posao, jer je EU, nakon prihvatanja Hrvatske i
Slovenije, izgubila apetit za proširenje i zadržala ostatak regiona Bosnu i
Hercegovinu, Srbiju, Crnu Goru, Albaniju i Makedoniju, da čekaju na pragu.
Brexit, migrantska kriza, uz porast antievropskih osjećanja
u posljednjih nekoliko godina uzdrmali su temelje EU, i odložile proces
pristupanja novih članica, a u isto vrijeme "krvave tenzije" u
regionu i nedostatak razvoja samo su se "zagnojile", ostavljajući
siromašne i nestabilne države na periferiji Evrope, a vakum koji se stvorio
počeli su da popunjavaju drugi akteri, piše američki medij.
Rusija je potvrdila svoju tradicionalnu ulogu zaštitnika
pravoslavnog stanovništva, koristeći Balkan kao tampon da spriječi dalju
evropsku ekspanziju i učvrsti svoju sferu uticaja. Rusija je uticala na javno
mišljenje među Srbima, Crnogorcima i Makedoncima kako bi ublažila entuzijazam
za članstvo u EU i NATO, te je dodatno ojačala svoju moć kroz vojnu pomoć.
Sudeći po nedavno obavljenoj anketi Međunarodnog republikanskog instituta
(IRI), makedonska podrška članstvu u NATO je na najnižem nivou od 2008. godine,
dok slično istraživanje obavljeno u BiH pokazuje da samo 18 odsto Srba snažno
podržava ulazak u EU.
Turska i zalivske države su odgovorile pojačavajući njihovu
podršku muslimanima na Balkanu, a pomoć koju pružaju nije uvijek benigna –
Saudijska Arabija izgradila je džamije i dovela muslimanske sveštenike od
Balkana do zaliva za vjerske nastave, neki se zalažu za konzervativni
vehabizam, koji je u suprotstavljen umjerenom islamu koji se praktikuje na
Balkanu vijekovima. Sve to dovelo je do
porasta islamističkog fundamentalizma među lokalnim muslimanskim stanovništvom.
S obzirom na to okruženje, nije iznenađenje da politika
identiteta usmjerena na etno-religijski nacionalizam doživljava preporod. Lider
Republike Srpske Milorad Dodik, pozvao je na referendum za nezavisnost, a
poznato je da je on često putovao u Moskvu na konsultacije sa Putinom.
Sa druge strane, u Bosni lider glavne muslimanske političke
stranke, Bakir Izetbegović, redovno putuje u Istanbul da bi se slikao sa sve
autoritarnijim turskim predsjednikom Erdoanom. Kao još jedan znak povećanja
tenzija, a uprkos stalnom prisustvu 5.000 NATO trupa i snažnom protivljenju
Zapadne alijanse, kao i Srbiji i Makedoniji, Hašim Tači je pozvao na
uspostavljanje vojske Kosova, a Srbi su pokušali da usmjere voz ukrašen sa
sloganom "Kosovo je Srbija" na Kosovo.
Albanski predsjednik Edi Rama često govori o potrebi za
poboljšanje saradnje između njegove zemlje i Albanaca na Kosovu i u Makedoniji,
što je navelo kritičare da ga optuže da pokušava da uspostavi "Veliku
Albaniju".
Sa urušavanjem Bliskog istoka i nuklearnim prijetnjama
Sjeverne Koreje, postavlja se pitanje zašto bi Balkan uopšte bio bitan Zapadu?
Odgovor na to, navodi American Interest, jeste da blizina regiona Evropi znači
da destabilizacija na Balkanu može brzo da postane problem za Evropu.
Region je 2015. godine bio glavni put za više od milion
migranata koji su bježali u Njemačku i Švedsku, a kriza je mogla da bude mnogo
gore da lokalni lideri nisu uspjeli da ostave po strani svoje razlike i zajedno
rade.
List zaključuje da ako regionalne tenzije i dalje
eskaliraju, ovakva saradnja ne može da se očekuje za narednu krizu i to
predstavlja kako humanitarni tako i bezbjednosni rizik, jer će borci Islamske
države nastaviti da iskoriste haos i uđu u Evropu. Kako se navodi, Rusija je
dugo nadgledala podjele u ovom regionu kako bi poduprla svoje strateške
prednosti nad Evropom, a povećana ravnodušnost ili netrpeljivost prema zapadnim
institucijama ide u korist Kremlju. Bez sidra u zapadnim institucijama,
iliberalna demokratija i porast vjerskog fundamentalizma će vjerovatno postati
norma u regionu.
Prema nekim posmatračima, prekrajanje nacionalnih granica je
jedini način da se riješe ove višegodišnje etničke podjele, međutim činjenica
je da ne postoji način da se iscrtaju granice, a da nijedna etnička grupa nije
na gubitku. Uprkos ratovima u Bosni, još postoje oblasti, kao Sarajevo, gdje
Srbi, Hrvati i Muslimani žive rame uz rame. Štaviše, jednostavna razmjena
zemljišta, zasnovana na etničkoj većini je recept za haos na Balkanu.
Na Kosovu, Srbi u Mitrovici se opiru albanskoj većini i žele
da se pripoje Srbiji, a kao što postoje albanske zajednice u Preševskoj dolini
na jugu Srbije, na papiru bi se moglo pretpostaviti da bi dvije teritorije samo
mogle zamijeniti populacije. Ipak,
razmjena Mitrovica-Preševo bi izazvala borbe nad teritorijom, jer se ne graniče
sve enklave, a iz istog razloga, malo je vjerovatno da će Srbija pristati na
predaju većinski muslimanskog Sandžaka Bosni, navodi "Amerikan
interest".
Bolji način je da se uspostave i ojačaju regionalne
institucije da olakšaju ekonomsku i političku koordinaciju i rješavanje sukoba.
Carinska unija bi mogla da bude korak u pravom smijeru, ali ne i zamjena za
ulazak u NATO i EU, piše American interest.
Nažalost, EU je sve samo ne napustila svoju strategiju
proširenja za region, zbog straha da će je preplaviti jeftina radna snaga, ali
možda bi za nju bilo bolje da primi zapadni Balkan, što bi moglo da dovede do
povećanja regionalne saradnje, samim tim i smanjenja međuetničkih tenzija. List
navodi i da je integracija u NATO jednako važna i lakše ostvariva za zapadni
Balkan, a nakon Crne Gore vrata se otvaraju za Srbiju, Makedoniju, Bosnu, čije
bi pripajanje poslalo signal da se Balkan vidi kao dio Zapada i da će pomoći
odupiranju ruskog nadiranja.
Zapad se nalazi pred teškim izborom – ili će tretirati
Balkan kao strateško sredstvo, ili rizikuje da izgubi region u ruskom uticaju,
uz infiltraciju islamskog ekstremizma. U septembru prošle godine, Bosna je
podnijela zvaničan zahtjev za prijem u Evropsku uniju, što bi Brisel trebalo da
ozbiljno razmotri, a nakon Crne Gore NATO treba da uzme i Srbiju i Bosnu kao
buduće članice. Sa previranjima u EU, integracija sa zemljama je važnija nego ikada,
zaključuje američki list.
Do skora vladalo je mišljenje da je NATO intervencija u
Bosni bila jedna od krunskih uspjeha post-hladnoratovske ere Zapada – Milošević
je poražen, Kosovo proglašeno nezavisnim, i danas su tri zemlje Zapadnog
Balkana članice NATO-a, međutim, skoro dvije decenije od Ohridskog sporazuma,
region je i dalje u haosu, razdijeljen međuetničkim tenzijama i demokratskim
nazadovanjem, piše u svojoj analizi časopis American Interest.
Izvor: Nezavisne/Tanjug
