Hamid je tada izgubio pola članova svoje dvanaestočlane porodice. Sa suzama u očima se prisjeća teških trenutaka u kojima su živote izgubila njegova djeca i trudna supruga: "Kamo sreće da nisam doživio da me djeca dozivaju a da pritom ništa ne mogu da učinim za njih! Kamo sreće da sam poginuo prije njih!"
Naselje Al-Šujaija, u kojem živi Hamid, u nedelju je bilo izloženo žestokom nasumičnom bombardovanju i granatiranju. Hamidova djeca te noći nisu oka sklopila. Gledala su kako stotine porodica bježe iz istočnog dijela Gaze (koji graniči s izraelskom teritorijom) u centralni dio grada.
Ali Hamid kaže kako je njegovo naselje, na koje je u ovoj agresiji pao veliki broj granata, u prethodne dvije agresije (2008-2012.) bilo pošteđeno.
Kaže da ispočetka nije želio da izađe iz kuće i potraži zaklon u obližnjoj UNRVA školi u kojoj su već bile stotine izbjeglica:" Dostojanstvo mi nije dopuštalo da od bilo koga zatražim pomoć. Ali granate su padale sve bliže i bliže." Stoga je odlučio da s porodicom ipak napusti kuću.
Krenuli su niz stepenice, ali kad su došli do izlaznih vrata, u dvorište je pala granata, te su bili prisiljeni da se vrate u kuću. Zatim je pala još jedna. Onda su odlučili ponovo da siđu niz stepenice, ne bi li tako bili udaljeniji od granate koja bi mogla pasti na krov kuće.
Nasumična paljba je nastavljena. Granate su padale na kuće Hamidovih susjeda. A onda je pala ona kobna od koje mu je poginulo šest članova porodice, a isto toliko povrijeđeno.
Pogođena je i Hamidova najmlađa kćer, dvogodišnja Samija. Osjetio je da još uvek diše. Nažalost, bio je to izdisaj. Umrla je u očevom naručju dok ju je nosio do kola hitne pomoći.
Hamid je ukupno izgubio sedam članova porodice: trudnu ženu, dvije kćerke, sestru, brata, snaju i maćehu.
Izvor: rtvbn.com
