izvor: DW/Frontal
Autori: Regina Mening / Ivana Ivanović
Opadanje prodaje i sve manje stalno zaposlenih – ono što je uobičajeno za branšu štampanih časopisa, uopšte se ne tiče magazina kao što su BISS iz Minhena ili Hinc&Kunc iz Hamburga. Oba magazina ove godine slave 20 godina postojanja, a tom prilikom mogu i da objave: sve više ljudi kupuje, sve više radnih mjesta nastaje. Ipak odgovorni ne žele baš mnogo da se raduju. "Na neki način je to i tužan jubilej, zato što još uvek postojimo", kaže Gabriele Koh, zadužena za marketing u listu Hinc&Kunc
U Njemačkoj ima oko 30 listova za beskućnike, koji se štampaju da bi ih beskućnici prodali, zaradili malo novca i eventualno uspjeli da otpočnu neki drugačiji život. Kada više ljudi u tim listovima traži posao nego prije 20 godina, to za Gabriele takođe znači: "Danas imamo više ljudi na ulici, širom Njemačke i Evrope."
Priča gospodina Cimermana
Hildegard Deninger, vlasnica minhenskog magazina BISS, radije govori o uspešnim pričama koje je zabilježio njen ulični magazin za 20 godina svog postojanja: "Na primjer priča gospodina Cimermana koji je dugo bio beskućnik, a sada stanar kolektivnog centra koji radi kao gradski vodič i prodavac u listu BISS – stalno zaposlen više od 10 godina." Njegov život se potpuno promijenio, sada je bez dugova. "Vidjeli smo da je tako nešto moguće samo sa sigurnim radnim mjestom", kaže Hildegard Deninger.
Od 100 prodavaca BISS-a stalno je zaposlen 41 i što znači moraju da prodaju određeni minimum časopisa – drugi zaposleni sami odlučuju koliko primjeraka žele da prodaju. Po primjerku zarade polovinu od prodajne cijene od 2,20 evra. I hamburški list Hinc&Kunc ima stalno zaposlene, neki bivši radnici u međuvremenu rade u distribuciji. Ipak beskućnici se malo uključuju u rad na sadržaju magazina.
Profesionalni novinari preuzimaju riječ
U minhenskom listu BISS dve stranice su ipak rezervisane za njihove tekstove. "Jedan terapeut je jednom rekao: radionica za pisanje kod nekih beskućnika zamjenjuje terapeuta, jer mogu da napišu šta im leži na duši", kaže Hildegard Deninger. "Radionica za pisanje" je rubrika u listu za koju pišu sami beskućnici. Preostali sadržaj dolazi od honorarnih novinara. Početkom 90-ih, kada su po uzoru na londonski "Big Issue" nastali njemački listovi za beskućnike, to je još bilo drugačije, kaže Ronald Luc, profesor za socijalni rad na Visokoj školi Erfurt
Tada su pretežno beskućnici pod instrukcijama socijalnih radnika ili volontera pisali tekstove. Tokom vremena je redakcijski posao prešao u ruke porofeisonalnih novinara. "Te novine su na tržištu bile izložene sve većem pritisku konkurencije. Tako da su se mogle prodati samo one koje su bile profesionalno napravljene", kaže Luc.
Pritisak iz digitalnog svijeta
Oko 130 novina za beskućnike širom svijeta izloženo je prije svega pritisku iz digitalnog svijeta. Još uvijek se oštro diskutuje oko toga kako ponuditi proizvod na internetu, a pritom zadržati model lične prodaje. U nekim zemljama ulični prodavci nude aplikacije, kaže Gabriele Koh. Ali ona i dodaje: "Mi uopšte ne želimo da odustanemo od prodaje štampanih primjeraka na ulici. Mi samo želimo da prodavac ima još nešto u ruci čime će privući mušterije."
