prevod: Frontal.ba
Dragi naučnici,
Ovo pismo nije jednostavno napisati.
Vi znate koliko vas volim, i da sam oduvijek bio vaš ljubitelj.
Želim da znate da ja ne pišem ovo
pismo sa mjeseca. I želim da ste toga svjesni, naučnici, u slučaju da ipak
niste. Ja ne pišem ovo ni iz robotski otpornog bunkera duboko smještenog u
zemljinoj jezgri, ili sa kapetanske stolice nekog svemirksog broad. Ovo pismo je
stvoreno na mom četiri godine starom laptopu, tamo u SAD u mojoj recikliranoj
stolici iz moje dnevne sobe.
Ne planiram da vas pritišćem, ali mi
smo daleko iznad rasporeda ovdje. Da, znam da radite veoma teško, i zasigurno,
vi radite neke odlične stvari. Ali ozbljino? Gdje je moj leteći auto? Gdje je
moja tableta besmrtnosti, moja svemirska baza, moj pristupačni “jetpack”? Nije li ovo 2013. godina? Da li
sam možda pobrkao datume? Jer ako ovo jeste 2013. godina zaista, ova “sranja”
bi trebala da su stara vijest.
Mi smo trebali da imamo robote do
sada. Vi to znate, zar ne? Siri i moj Keurig se ne računaju. Goovrim od
pouzdanim, prijateljski nastrojenim robotima-batlerima. Oni su trebali da budu
ovdje. Okrenite se oko sebe, naučnici.
Da li vidite ijednog ovakvog robota-batlera? Jer ja ne vidim.
Imamo Roomba. I to je to. Roombo
nije uopšte zanimljiv. Ne govori, ne donosi, ne crta propast čovječanstva. Samo
se zaglavi u istom uglu ispod mog kauča svaki dan i smanji broj obrtaja motora
dok ga ne isključim ili će baterija da ode. Ovo nije prihvatljivo.
Ozbiljno, naučnici. Gdje su ti
roboti? Zašto se još uvijek kupam sam? Zašto još uvijek moram da rukama gasim
svjetlo po stanu? Zašto još uvijek imam fizički napor dizanja viljuške do usta
da bih jeo? Možemo li da malo
zakotrljamo stvar?
Možda sam isuviše fokusiran na loše
stvari. Čuo sam da je posljednja misija na Mars dobro prošla. To je dvino za
čuti, čestitam. Iskreno, vrlo impresivno, naučnici. Ali da se mene pita, ja bih
se mogao teleportovati na Mars da uzmem
picu za svoju radnu pauzu.
Moje radne kolege i ja bismo stajali
oko hladnjaka letećeg tanjira, i ja bih rekao “Da li je iko raspoložen za jedan
“mjesečev komad”? A oni bi rekli: “Nah, ne osjećam tanku koricu, ajmo na brzinu
do Marsa”. Ovo je bukvalno sve o čemu ja mislim, naučnici. Dobijam nevjerovatno
malu količinu učinjenog.
Slušajte. Znam da sam malo grub. Ali
da li je zaista previše tražiti malo više budućnosti u mojoj sadašnjosti?
Prihvatio sam nedostatak mašine za putovanje vremenom, ali morate mi barem nešto
dati. Čipove za mozak, automatsku regeneraciju udova, svjesni frižider, bilo
šta.
Samo mi pomozite, naučnici. Bacite
mi kosku. Neka bude hologram, ako želite.
Sa ljubavlju
Ja
