Rusija se proteže na hiljade milja istočno od Sibira, međutim, te teritorije su veoma slabo naseljene i skoro da nisu integrisane sa ostalim dijelom teritorije. 1867. Rusija je prodala Aljasku Sjedinjenim državama zato što nije mogla više upravljati, a ni braniti tu teritoriju od napada. Ona mora brzo reagovati da spriječi sličan scenario na istočnom bloku.
Sve do pada dinastije Ming 1644. Kina je tvrdila da posjeduje legitimno pravo I suverenitet na ono što danas spada u ruski Daleki istok. Kako je u tim trenucima Kini falio moderni concept političkog sistema, oni nisu uselili kolonije koje bi popunile ovu teritoriju. Tako da, kada se Rusija počela širiti od Sibira prema Dalekom istoku početkom XVII vijeka, nisu naišli na kineske garnizone.
Do 1689. Rusko prisustvo u tom region biilo je dovoljno da krenu u formalizaciju faktičkog stanja, odnosno da započnu pregovore o Ugovoru iz Nerčinska, kojim je definisao granicu između Rusije i Kine. Vremenom se Rusija mnogostruko više razvila nego Kina. 1858. Predstavnici cara Aleksandra II I Čing Ksanfenga su potpisali Ugovor iz Aiguna. Ovaj ugovor je prisilio Kinu da pristane na ustupanje dijela Dalekog istoka Rusiji. Pekinškim ugovorom iz 1860. ustupljena je i današnja ruska luka Vladivostok.
Danas je situacija u mnogome drugačija. Kao da se situacija promijenila u suprotnom smjeru. Ruska populacija na Dalekom istoku je u padu, zemlja ostaje nečuvana, a granica neosigurana. I tu na granici odvija se prava drama. Postoje informacije da sve veći i veći broj Kineza mimo svih zakona prelazi granicu i naseljavaju ova područja. Ruske vlasti znaju za ovo, međutim, postavlja se pitanje da li imaju snage da intervenišu i zaštite svoju teritoriju. Odnosno, ako imaju, zašto to već nisu uradili? Kinezi očigledno neometano prelaze iz jedne u drugu zemlju, I to u velikom broju. Prijeti li ruskom Dalekom istoku ista ona sudbina koja je zadesila Kinu prije 4 vijeka?
Izvor: Foreign affairs
