Ovu jedinstvenu rutu započeo je 27. avgusta u Banjaluci, a završio u San Marinu.
Putovanje života
Tokom ovog izuzetnog putovanja, Dositej je uspio prikupiti impresivnih 18.790 KM, čime je dokazao da snaga zajedništva isprepletena humanošću može postići nevjerovatne rezultate.
– Putovanje mog života bilo je puno izazova, ali i prelijepih trenutaka koje ću pamtiti zauvijek. Prva etapa kroz BiH bila je fizički najteža. Žuljevi, bol u tetivama i upala nogu postali su dio svakodnevice, ali sve je bilo lakše uz podršku prijatelja. Od sedam dana koje sam pješačio kroz Bosnu, pet sam proveo u društvu prijatelja. Njihovo prisustvo mi je davalo snagu da nastavim dalje, čak i kada je posljednja dva dana prehlada počela da me savladava – započeo je Dositej Petković za ALOonlajn.ba.
Nakon što je stigao u Split, Dositej je trajektom prešao u Ankonu, odakle je nastavio pješačenje do San Marina. U Italiji je obišao pet gradova, a sve vrijeme nosio je sa sobom šator, podmetač, vreću za spavanje, kao i nekoliko osnovnih stvari.
Kako kaže naš sagovornik, ulazak u Hrvatsku bio je najizazovniji dio puta, a etapa kroz Italiju najlakša.
– Tog dana sam se prvo penjao devet kilometara uzbrdo na vrh Vaganj, a potom sam morao da se spustim trinaest kilometara do mjesta Sinj. Iako fizički iscrpljen, bio sam odlučan da nastavim, a dodatnu snagu mi je davao prijatelj koji mi se pridružio u Sinju i pratio me kroz ostatak Hrvatske. Nakon odmora od dva dana u Splitu, nastavili smo kroz Italiju – objasnio je Dositej.
Podrška porodice i prijatelja
Svakog dana, Dositej je stizao na odredište prije planiranog vremena, što mu je davalo poseban osjećaj postignuća i ispunjenosti. Svaki korak bio je lakši zahvaljujući nevjerovatnoj podršci porodice i prijatelja, koji su mu bili pravi vjetar u leđa. Njihove riječi ohrabrenja i bezuslovna podrška bili su neprocjenjivi, podstičući ga da nastavi dalje, čak i u najtežim trenucima.
Razgovarao je i sa Sergejevom majkom Svjetlanom Bednaš, koja je bila duboko dirnuta ovim nesebičnim činom. Svakog dana mu je pisala, izražavajući svoju beskrajnu zahvalnost i divljenje. U porukama je često ponavljala kako ne može da vjeruje šta je učinio za njenog sina.
– Ono što me najviše guralo naprijed bila je podrška koju sam dobijao od prijatelja i ljudi koji su me pratili putem poruka. Kada bi mi bilo najteže i kada bih pomislio da ne mogu dalje, te poruke su mi davale novu snagu – istakao je on.
Na dan kada je krenuo ka San Marinu, probudio se s osjećajem uzbuđenja i iščekivanja. Sve je išlo po planu dok ga pola puta nije uhvatilo nevrijeme.
– Morao sam da postavim šator i čekam da oluja prođe, ali nisam gubio optimizam. Pjevao sam, smijao se i nastavljao dalje. Posljednjih pet kilometara bilo je najteže. Strma uzbrdica me potpuno iscrpila, ali sam znao da sam blizu cilja. Svaka pauza bila je trenutak predaha, ali i motivacija da nastavim – kazao je Petković.
„Stigao sam, uspio sam!“
Na samom kraju ove nevjerovatne i humane misije, nakon dana prepunih izazova i upornog hodanja, kada je konačno ugledao vrh pred sobom, osjećaj trijumfa ga je preplavio. Bio je to trenutak potpune euforije, kada je znao da je njegov cilj na dohvat ruke i da je sav trud bio vrijedan ovog osjećaja.
– Tada je sav umor nestao, a osjećaj ponosa i sreće ispunio je moje srce. Stigao sam! Uspio sam! Emocije su me preplavile, smijao sam se i govorio sebi da sam pobijedio, da sam postigao nešto veliko. Taj osjećaj neću nikada zaboraviti, bio je to trenutak u kojem sam spoznao svu svoju snagu i odlučnost – zaključio je Dositej.
Izvor: aloonline.ba
