izvor: Frontal
U
ekspediciji su učestvovali Miroslav Bundalo i Miroslav Trivić, iz Banja Luke,
kojima je ovo treći uspon od sedam, nakon najvišeg vrha Evrope (Elbrus) i
Afrike (Kilimanjaro). Ekspedicija je izvedena od 03-13.februara, a sam
vrh je ispenjan nakon rekordnih 8 dana.
"Dozvolu smo dobili na 20 dana, od
03-23 februara, ali smo zbog vremenske prognoze morali ubrzati uspon, tako da
smo preskočili nekoliko aklimatizacija, nadajući se da će se organizam dobro
prilagoditi visini, što se ispostavilo tačno. U trenutku kad smo započeli
penjanje, na vrhu je bio vjetar brzine preko 100 km/h tako da se tih dana nije
niko ni penjao, a prognoza je govorila da će samo 11-12. februar biti sa
vjetrovima 30-40 kmh i temperaturama oko – 20 stepeni Celzijusovih, što je bilo
prihvatljivo za uspon", izjavio je Bundalo.
"U kampu Confluensia trebali smo ostati
2 dana, gdje bi dan nakon dolaska uradili aklimatizaciju, do kampa Francia, ali
smo zbog vremenske prognoze aklimatizaciju radili isti dan, i odmah ujutro
produžili za Bazni kamp Plaza de Mulas koji se nalazi na 4300 mnv, i do njega
nas je dijelilo 30-ak km pješačenja kroz
dolinu smrti, kotlinu u kojoj bjesne vjetrovi, koji sa sobom podižu prašinu, i
do baznog kampa nas je dijelilo oko 1000 m visine. Odmah sutra radimo
aklimatizaciju do kampa Canada, i vraćamo se u bazni kamp na spavanje. Sljedeći
dan spavamo u visinskom kampu br. 1, i nakon toga idemo u visinski kamp br. 2 Nido
de Condores koji se nalazi na 5400 mnv", istakao je Trivić.
Nakon Nida, nismo imali mnogo
vremena, jer smo morali kalkulisati i sa vremenskom prognozom, i sa stanjem u
kojem smo se nalazili, i sa količinom hrane koju imamo, i sa dosta drugih
faktora, jer je penjanje na ovakve vrhove jako složen proces, gdje samo jedna
pogrešna procjena može da bude fatalna, i po uspon, a nerijetko i po život
planinara, kaže Bundalo i dodaje da su se dogovorili smo se da idemo na sve ili ništa, i odlučili su se 10-og
februara uputimo ka zadnjem visinskom kampu Colera koji se nalazi na visini od
5900 m, i da odmah ujutro, bez aklimatizacije pokušamo uspon na vrh Cumbre
Norte, visok 6962 m, najviši vrh južne Hemisfere, i najviši vrh van Himalajskog
vijenca.
"Na uspon smo krenuli oko 6 ujutro, praćeni temperaturama nižim od -20,
i jakim vjetrom, što nas je dosta usporavalo, ali pred sam vrh vjetar je
oslabio, ali nas je čekala Canaleta, najteži dio uspona, 300 metara visinske
razlike stijene nagiba 45%, okovane sa snijegom i ledom, kao i kamenjem, što je
još više otežavalo uspon. Nakon nešto manje od 10 sati našli smo se na samom
vrhu. Na vrhu u tom trenutku nije bilo vjetra, što je nešto nepojmljivo za
Akonkagvu, na kome duvaju vjetrovi brzine i preko 200 km/h, i gdje se temperature
spuštaju i ispod -40 stepeni. Na vrhu smo se zadržali oko 20-ak minuta, gdje
smo uradili fotke sa zastavama sponzora nakon čega nas je čekalo oko 5 sati
pješačenja do visinskog kampa br. 3 gdje smo planirali prenoćiti", izjavio je
Bundalo.
Već vidno izmoreni, odlučili su da se spustimo do baznog kampa, gdje će prespavati, i odmah ujutro nastaviti
prema izlazu iz nacionalnog parka, do kojeg ih je čekalo vise od 40km zamornog
pješačenja.
"Došli smo do izlaza, odjavili dozvole, i uputili se autobusom ka
Mendozi, gradu udaljenom oko 200 km, gdje smo planirali da se odmorimo i
okrijepimo", pojašnjava Trivić.
Govoreći o pripremama Bundalo ističe da su one bile svakodnevne i
dosta naporne, i da su im uzimale mnogo vremena, a najviše ih je iscrpljivala upravo
potraga za sponzorima, i da su, na žalost, svaki put su se najviše ¨potrošili¨ upravo na
tom dijelu.
"I evo i sad smo imali priliku da vidimo kako to rade planinari iz
drugih država. Angažuju agenciju, vodiča, kuhara, i njihovo je samo da penju.
Možda to nekima izgleda kao luksuzno planinarenje, ali moramo biti svjesni da
su došla druga vremena, kad imaš priliku da sačuvaš višak energije koja je
potrebna za uspon. I nekad upravo ta razlika znači da li ce se popeti vrh ili
ne. Neko ko posmatra sa strane će vjerovatno reći da je lako popeti planinu kad
imaš nosača, ali to nije istina. Nosači, vodiči, kuhari, su samo dio uvježbane
ekipe koja se trudi da planinarima olakša njihov put ka vrhu. Poznata je i činjenica da se tijelo bolje aklimatizuje kad je pod manjim opterećenjem, tako
da su to sve stvari koje povećavaju šansu za uspješan uspon. S nama su ovaj put
bili planinari osvajači Mont Everesta, Denalija i mnogih drugih planina, koji
su imali angažovanu agenciju. Naravno, te usluge se dodatno plaćaju, tako da
sebi ne možemo još uvijek priuštiti takve stvare, ali nadamo se da će se to
uskoro promijeniti i kod nas", ističe Bundalo.
Na kraju rekli
da žele da se zahvale porodicama i prijateljima koji su bili uz nas svo vrijeme.
"Posebnu zahvalnost dugujemo sponzorima bez kojih ova ekspedicija ne bi bila
izvedena: Grad Banja Luka, Ministarstvo porodice, omladine i sporta,
Ministarstvu trgovine i turizma i Banjalučkoj pivari. Specijalnu zahvalnost
dugujemo albanskoj ekspediciji, osvajačima Mt Everesta koji su nam pružili
nesebičnu pomoć", ističu banjalučki planinari.
Akonkagva – Kameni stražar
Akonkagva je
najviši vrh Južne Amerike i ujedno najviši vrh izvan azijskog kontinenta.
Nalazi se u masivu Anda, koji se prostire duž obale Tihog okeana u dužini od
7.300 kilometara. Širina masiva iznosi od 200 do 700 kilometara. Najviši vrh
pripada Argentini i u neposrednoj je blizini granice sa Čileom. Ime Akonkagva
potiče od domorodačkih riječi "Aconca-Hue", što znači Kameni stražar.
Sa planine
počinje da teče istoimena rijeka, koja se uliva u Tihi okean u Čileu.
Osvojiti
Akonkagvu godišnje pokušava oko 3.500 planinara iz cijelog svijeta, a nekim
godinama je procenat uspjesnosti manji od 20%. Prvi čovjek koji se popeo na
njen vrh bio je Švajcarac Matijas Curbrigen, 14. januara 1897. godine.
Akonkagva je veoma zahtjevan i
opasan vrh. Svake godine dešavaju se nesreće sa tragičnim krajem za mnoge
ljubitelje visina. Planinare na Akonkagvi očekuju tri krajnje opasna rizika:
razrijeđen vazduh, orkanski, ledeno hladan vjetar i stijene koje se
odronjavaju. Nije neuobičajeno da se temperatura spusti 40 stepeni ispod nule i
da vjetar duva brzinom preko 200km/h.
Ekspedicija
2 člana
8 dana do vrha
2 dana silaska
6.962 m visina planine
