piše: Branko Todorović, izvršni direktor Helsinškog odbora za ljudska prava u Republici Srpskoj
Pojedini periodični izvještaji domaćih i
međunarodnih organizacija, većinom se bave određenim segmentima kršenja
ljudskih prava, što daje samo polovičan prikaz i iskrivljuje mogućnost
sagledavanja stvarnog stanja.
Činjenica je, da ljudska prava i njihovo ostvarivanje u praksi nisu nikada
bili predmet ozbiljnog interesovanja vlasti u Bosni i Hercegovini, a
međunarodna zajednica, očigledno zauzeta mnogo važnijim problemima od onih u
BiH, ljudska prava, u posljednjim godinama, najčešće pominje uzgredno, kao dio
političke frazeologije.
Drugi problem, koji se postepeno javlja u BiH, kada je riječ o ljudskim
pravima, je nepoznavanje druge i treće generacije ljudskih prava, jer ne
postoji kontinuiran proces edukacije i informisanja građana o tome šta su sve
njihova prava, obaveze i na koji način ih država i njene institucije sa jedne
strane krše, a sa druge strane imaju obavezu da ih zaštite.
Cjelokupna rasprava o mogućim rješenjima u vezi sa presudom Evropskog suda
za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci,
možda ponajbolje demonstrira institucionalno i društveno nerazumjevanje
koncepta ljudskih prava. Država se uglavnom fokusira na pronalaženje rješenja,
koje će zadovoljiti Evropsku uniju i druge međunarodne aktere, a potpuno gubi
iz vida da ovaj slučaj upravo pokazuje da živimo u društvu u kojem su
netolerancija, neravnopravnost i diskriminacija modus operandi, dok se nižu
slučajevi institucionalnog kršenja ljudskih prava u BiH.
Skoro dvadesetogodišnje ćutanje o zločinima i masovnim grobnicama, te
sramno ignorisanje ekshumacije posmrtnih ostataka žrtava u Tomašici, pokazuje
bezosjećajnost u društvu, odustvo solidarnosti sa žrtvama i duboki jaz između
različitih etničkih i religijskih zajednica u BiH. Nepostojanje zakonskog
okvira za obeštećenje žrtava torture demonstrira potpunu nebrigu i neodgovrnost
države prema građanima, ali i prema preuzetim međunarodnim obevazama. Ovdje bi
trebalo, po ko zna koji put napomenuti, da je obezbjeđivanje društvenih
preduslova za poštovanje ljudskih prava izričita obaveza države, a ne teret na
leđima nejakog civilnog društva u BiH.
Dvije škole pod jednim krovom, segregacija i diskriminacija učenika, prije
svega povratnika i manjina, su svakodnevna i široko rasprostranjena pojava u
BiH.
Prijetnje medijima i zastrašivanje novinara, različiti oblici pritisaka kako
bi se mediji stavili pod kontrolu vlasti su intenzivirani u predizbornoj godini
i rezultiraju potpunim poremaćejem u procesu slobode medija i informisanja.
Država ne samo da nije sposobna da ispunjava široki spektar obaveza
socijalnih i ekonomskih prava građana, nego kontinuiranio nastoji da ih
reducira i da ih ignoriše. Zastrašujući je podatak da skoro 50% djece u Bosni i
Hercegovini živi ispod linije siromaštva, a još gore je da ne postoje nikakve zvanične inicijative niti reakcije
odgovornih institucija da se trenutno stanje promjeni.
Problemi u funkcionisanju pravosuđa, su očigledni i mnogobrojni, te u
najvećoj mjeri proizilaze iz političkih pritisaka i opstrukcije političkih
struktura, koje nastoje onemogućiti uspostavljanje vladavine prava. Da postoji
vladivana prava u BiH, veliki broj političkih lidera, bi zbog kriminala i
korupcije, bio osuđen na dugogodišnje zatvorske kezne. Procesuiranje ratnih
zločina pred okružnim i kantonalnim sudovima je u zastoju i poražavajuće je, da
će najveći broj počinilaca ratnih zločina ostati nekažnjen. Pogrešna primjena
Krivičnog zakona pred Sudom BiH u velikoj mjeri je kompromitovala pravosuđe,
pokazala brojne slabosti u funkcionisanju pravosudnog sistema, te izazvala
bolne frustracije žrtava ali i dugoročne negativne posljedice po bosansko-hercegovačko
društvo. Bosna i Hercegovina će ostati
zabilježena kao država, koja je osobe odgovorne za teška kršenja humanitarnog
prava pustila na slobodu, te nije imala dovoljno hrabrosti i spremnosti da se
civilizacijski ordedi protiv najtežih oblika kršenja ljudskih prava.
Problemi ljudskih prava su brojni, ali ono što je u potpunosti
obeshrabrujuće je da ne postoji nijedan nagovještaj da će se trenutno stanje
promijeniti na bolje. Neizainteresovane vlasti, mali broj organizacija civilnog
društva, odustvo solidarnosti među građanima, etničke i religijske podjele,
siromaštvo i beznađe, korupcija i nepotizam, garancija su da ćemo i dalje
živjeti u blatu životom nedostojnim čovjeka.
