Sve dok te ne natjera da odeš i glasaš protiv stranke koja
te najviše iznervirala svojim bahatim licemjerstvom, decibelima koji ostavljaju
trajne posljedice na bubnjiće ušiju i duše,
prostačkim forama i politički korektnim govorima od kojih se prosječni general-premijer
Ugande (sa dresom Žorž Vee) prevrće u grobu poput burgije koja nastoji da probuši
zemlju do vječitog leda i pingvina. Novitet u ovogodišnjoj la kampanjeli je roj
sajber promotera. Lažni profili (pridruženih društvenoj mreži prije 13 sati) tipa „Rušimo Đuru“, pseudoduhovite
stranice „Milojki-šci po turu“ rapidni porast notifikacija – deder lajkuj ovog,
dede malo i moga rođu-školskog-komšu onog. Dakle za bijeg od kampanje nije više
dovoljna jednomjesečna izolacija, ćebadi na prozorima, pur pjena na vratima, ćelije
popunjenih špajiza, ormara i kupatila, već čovjek mora da posti i u svom sajber
svijetu, što je kako vrijeme prolazi, sve teže.
Šta će grešan čovjek, uželi se da virne nešto na fejzbuku, možda se neko
raznio, neko zabio gol sa 40 metara ili se neka sisa mućka, kad ono klap – „Simu
za načenika“, „Zoricu za odbornika“, „Petroniju, Mirka, Slavka za poštenije-kvalitetnije-
bolje-sigurnije-hardkor-progresivnije sutra, prekosutra, dođurđevdana“ itd. Pa nova, najnovija i najkonkretnija snaga Demokratskog
Narodnog Otpora (DNO) pa promjene, reforme, pojutarce, trebasjestizasto, zajutarce,
horda retuširanih likova koje, ako sve kritički posmatraš, imaš realno dobre šanse
da dobiješ nervni slom. I šta raditi onda do 12. Oktobra, do tog veličanstvenog
vatrometa, jeftine brlje i trubača kada će oni odahnuti a mi klonuti?
Prva četvrtina, mlad mjesec ili uštap:
Kul si, ne dotiče te. Boli te uvo, đon ili pak đoka. Izbjegavaš
trg. Čitaš zabavnike, neko laganije štivo, gledaš „Malkoma u sredini“ ili „Bračne
vode“. Idu ti malo na živce pokoji rođaci koji su te zadnji put posjetili kad su
ti bili u babinama, pa te eto sreli u gradu i tutnuli vizitku nekog njihovog što
treba još samo par hiljada dobiti glasova. Ipak, osmjehuješ se, puštaš „Forever
Jaung“ Baš su im smješne frizure.
Druga četvritna, bijelo-crni ciklus:
Muzika u ušima nešto glasnija (po cijenu da te pregazi na „pravdiboga“
neki mahniti vozač javnog prevoza koji ne smije imati baš toliko glasnu muziku u
ušima). Kupaš se nešto češće nego uobičajeno. Plakati mnogobrojni i istovjetni.
Komšo baš danas našao da pere itisone. Umjesto piva drmneš i malo onog smrdljivog
uljivog Balantajnsa iz Prijakovaca što je neko donio za slavu. Pa još malo jer si
prvi put nasuo samo da pokriješ dno. I onda još pola čaše, da eto bude „dupli“.
Malo pred spavanje. Prevrćeš se u krevetu, Smitu nije iscurila trojka, rasprodali
Partizan. Lovernj plakao. Mislio si proći će, ali vremenom je sve teže.
Još malo pa gotovo četvrtina, crno-bijela faza:
I dalje se dobro držiš. Počinješ da bacaš oko na kalendar sa
reckama i tješiš se da je više od pola prošlo. Plej lista se svela na par probranih
pjesama među kojima je i muzika iz Vuk Karadžić serije i „Godina sirotinjske zabave“
od Blok Auta. Ako imaš kućnog ljubimca, rjeđe ga hraniš, kao zaboraviš. Ustvari
podsvjesno želiš da i on barem malo pati više za vrijeme kampanje. Sve teže toneš
u san, a još teže se budiš. Počinje da te nervira gazdarica što hoda po dvorištu,
kasirka u marketu, „Svijet prema Džimu“. Najavljuju se te-ve dueli, koje izbjegavaš
uspješno, no sutradan otkriješ da je autobus postao živ organizam, nepovezani glasovi
od šofera do sećije upadaju u haotični forum. Granata te nije pogodila ali jesu
geleri. Više nije smiješno.
Odlučujuća četvrtina, pun i crn mjesec, zadnjih 100 matara:
Ideš pješke makar i na kraj grada. Radnica u marketu ti dala
nagnjili krompir i siguan si da to nije prvi put. Sjetiš se da Đule Van Gog izdao
knjigu, bijesan si. Počinju da te nerviraju i proruske snage u Ukrajini. Na poslu
ili u kući si odsutan. Vozila sa megafonima sada prolaze i nekoliko puta u toku
istog dana. Nije ti više žao ni Kristi Mak što su joj polomljene kosti i napukla
jetra. Ne zabavlja te ni da maštaš kako sa Vendi kontepliraš o nematerijalnim razlozima
prelaska El Greka iz Italije u Španiju. Šešelj vidno omršavio, prvi put mu primjetiš
kragnu oko vrata. Finalni mitinzi, masovno metafizičko orgijanje. Fajnuli kauntadvn.
Ištekaš gajtan od televizora iz zida da ne bi neko slučajno, dok se prevrće po krevetu
ili podu prebacio na 24 sata programa posvećen izborima. Crveni odraz u nebeskoj
daljini označava da je sve gotovo, energija se prazni poslednji put.
Sačekaš još koji dan da se trg očisti od posljedice cunamija
ljudi besplatno prevezenih sa svih visoravni u prečniku od 200 kilometara. I još
koji dan osjećaš sramotu, ne znaš ni zašto zbog čega. A onda i to prođe. Vratiš
se u neku svoju normalu, naviknut da vjeruješ u smisao svakog dana svog života.
I onog koji tek treba da dođe.
izvor: dacomh.wordpress.com
