Malo je poznato da je Iranska Nacionalna Garda bila prva inostrana paravojna formacija koja je dospjela na teritoriju BiH u martu mjesecu 1992. godine. Njihov dolazak, kao i njihova cjelokupna uloga u bosanskom ratu 92 – 95, još uvijek je obavijena velom tajne, i o tome se ne priča čak i nakon ovako značajnog protoka vremena.
Imajući u vidu da se i tada, kao i danas, na prostoru BiH nalazi značajan broj muslimanskog stanovništva, a u skladu sa svojom tek razvijenom strategijom, država Iran je odlučila poslati posebnu izaslaničku grupu svojih generala, kako bi izvidila situaciju na terenu. Iako nenajavljena nijednom zvaničnom organu BiH u delegaciji koja je došla u BiH pored imena Hajdar, Jaser i Ali među oficirima se nalazio i jedan koji predstavljao se kao Kasem (Qassem), a za koga se kasnije ispostavilo da se prezima Sulejmani, kaže za portal Preokret dobro obavješteni izvor, u to vrijeme zapovjednik jedne lokalne bošnjačke vojne formacije.
Poslije ulaska paravojne formacije Željka Ražnjatovića – Arkana, Srpske dobrovoljačke garde, na bosansku teritoriju, i njenog napada na Bijeljinu početkom Aprila 1992. godine (za Bajram), kada se dogodio i zločin nad bošnjačkim civilima, ubrzava se i omasovljava dolazak specijalaca iz Iranske nacionalne garde.
U maju mjesecu 1992.godine, u gradu Kaknju Kasem Sulejmani je već imao grupu od 20-tak izvrsno istreniranih iranskih vojnika, specijalaca potpuno obučenih za kontra-divizioni atak na vojne objekte (kasarne).
Pored ove grupe Iranaca, u Bosni su se u tom trenutku nalazile i druge inostrane vojne formacije, od kojih su se neke predstavljale kao iranske.
Prema ratnom dnevniku predsjednika Ratne skupštine Općine Ilidža Huseina Mahmutovića dana 28.januara 1993.godine u Hotelu “Borik”, na planini Igman, došlo je do zvaničnog sastanka između delegacije Irana i vojno – civilnih vlasti BiH. Iransku delegaciju su sačinjavali: Hasan Jaser – vojni komandant, Ahmed Šeih – vjerski dužnosnik, Karam Huseini – povjernik Crvenog polumjeseca
U Bosanskoj delegaciji su bili: Dževad Rađo – vojni komandant, Medo Haznadar – član štaba vojne komande Operativne grupe Igman, Salem Hamzić – vojni komandant Operativnog štaba Trnovo, Nermin Velić – pomoćnik komandanta za logistiku općine Trnovo, Adnan Mujan – pomoćnik komandanta za logistiku 104 motorizovane brigade, Dževad T…(nečitak rukopis) – komandant Odjeljena logističke baze Krupa, Omer Vatrić – predsjednik Izvršnog odbora skupštine opštine Trnovo, Adem Crnovršanin – član logistike Prvog korpusa ARBiH, Husein Mahmutović – predsjednik Skupštine ratne općine Ilidža, te članovi iste: Mehdija Bajraktarević, Hasan Ferhatović i Zijad Smajlović.
Na sastanku je dogovorena centralizacija izvora snabdjevanja, stvaranje logističkog sistema i pravedna raspodjela materijalno tehničkih sredstava. Iako nije spomenut u zvaničnom izveštaju, u iranskoj delegaciji je tada bio i čuveni Kasem Sulejmani, potvrdio je za Preokret jedan od komadanata ARBiH, koji je u tom periodu boravio na Igmanu.
Kako u svom članku za zagrebački Večernji list piše Hassan Haidar Diab, sve je počelo 5. novembra 1992. kada je šeik Nasrallah sazvao sastanak najviših dužnosnika Hezbollaha i najavio odlazak njihovih boraca u rat protiv srpske vojske u BiH: “Braćo moja, idemo u Bosnu i Hercegovinu. Jednostavno, više ne možemo samo stajati i gledati kako srpski agresor ubija nedužne muslimane u BiH zbog vjere. Sudjelovat ćemo tamo uz Iransku revolucionarnu gardu koja na terenu već pomaže Armiji BiH”, naglasio je Nasrallah.
Isti autor piše da su „Iranci poslali 50-ak vojnih savjetnika i stručnjaka za obuku, ali i 400 pripadnika Iranske revolucionarne garde, što su tada potvrdile i američke obavještajne službe, a što je bilo objavljeno i u Washington Timesu 2. juna 1994. Dok je Hezbollah u BiH imao 80-ak svojih boraca.“ Iranski borci bili su stacionirani u Kaknju, Visokom, Igmanu, Travniku, Zenici i u Fojnici, a učestvovali su u operacijama protiv srpskih snaga tokom kojih je, na Igmanu, 13. septembra 1994. život izgubio visoki oficir Hezbollaha Ramiz Mehdi.
Snage SFOR-a su u februaru 1996. upale u centar „Pogorelica“ kod Fojnice gdje su pronašle RPG-eve, eksplozive i dvoglede, što je bio tek djelić nastojanja između 1992. i 1996. da se suzbije iranski utjecaj u Sarajevu, koji je i dalje veliki na kulturnom, vjerskom i diplomatskom planu.
Magazin Dani je 2002. pisao da je Federalno tužilaštvo nastojalo dokazati da je „saradnja bosanskih bezbjednjaka i iranskih obavještajaca uspostavljena zbog potrebe da iranski treneri provedu terorističku obuku pripadnika SDB-a i AID-a. Prema podacima prezentiranim u predmetu, ova obuka je izvođena tokom 1995. u Iranu i potom od oktobra 1995. do februara 1996. u kampu Pogorelica u BiH.“ Bakir Alispahić, nekadašnji načenik CSB-a Sarajevo je tom prilikom dao izjavu Tužilaštvu da „Zapadne zemlje u prvo vrijeme, zbog svog straha da budu prisutne u Bosni zbog ratnih dejstava, nisu bile spremne da pomognu MUP-u RBiH i da budu od koristi kako bi MUP dao veći doprinos u odbrani zemlje.“
Alispahić je zvanično posjetio SAD 1993. godine, tražeći od njihovih službi da pomognu bosanskim muslimanima.
„Sa njima sam, zajedno sa svojim saradnicima, zvanično komunicirao i tokom 1994. i 1995. godine. U tim kontaktima upoznali smo ih sa pomoći koju nam je u to vrijeme pružala Islamska Republika Iran. Tražili smo njihovu aktivniju pomoć i veći doprinos, ističući spremnost da se odreknemo ‘usluga Iranaca’… Bili smo svjesni američke fobije kada je o Iranu riječ. Uostalom, upravo smo u zvaničnoj službenoj posjeti SAD-u, izvijestili i New York i Washington o našim relacijama sa Iranom. Rekli smo im otvoreno sve detalje pomoći koje smo u to vrijeme dobijali od Irana. Postoje stenogrami i zapisi koji to mogu dokumentirati. Još tada smo, u tim istim razgovorima, akcentirali problem terorizma, opasnosti koje on sobom nosi i mogućnost njegovog širenja. Sve smo to i činili, želeći da u Amerikancima imamo valjane suradnike i očekujući zapravo njihovu konkretnu pomoć.“, izjavio je o istom slučaju Alispahić.
Izvor: preokret.info
