Iako bi ovo trebao biti putopis o Sloveniji,
moraćemo posvetiti ovaj pasus našoj ukrajinskoj imaginaciji. Okvir tog plana je
bio: kao, mi ćemo stopirati do Budimpešte i spavati kod poznanika od poznanika
koji nam se ne javlja, isto tako ćemo preći cijelu Mađarsku i onda nekako
objasniti graničarima da mi idemo „nako“, oni će nas pustiti, zaputićemo se za
Lavov i Kijev odakle ćemo se vratiti za Sofiju. Smještaj u Kijevu je bio obezbijeđen,
mnogo ljudi nam se ponudilo putem Couchsurfing-a. Dobrih ljudi uvijek, i u
teškim vremenima.
Na kraju, ili bolje reći, na početku, našli smo
se tog poznog martovskog jutra na jednom od banjalučkih kružnih tokova i uprli
prst prema Ljubljani. Odlučili smo se za Sloveniju, iz praktičnih razloga. Bila
nam je geografski blizu, druge komšije, pa smo im htjeli upasti nenajavljeno i
vidjeti šta kriju po regalima.
U ruksacima, pored par prnja, imadosmo svežanj polupredrasuda,
da ne bude da idemo praznih ruku, tipa: stara devizna štednja, slovenačka škrtost,
ljutnja zbog inicijalnog raspada Jugoslavije, dijaspora i prateće posljedice,
Janša, Metelkova … neke smo potvrdili, druge i zaboravili, kako to obično i
biva. Prije nego što smo prešli granicu, u poznatom gradiškom pabu, uhvatili
smo zadah jeftinog piva, jer smo tamo naslućivali evro diktaturu.
Skoro cijeli put smo prešli autostopom. Nismo
imali sreću da nam staju lokalci, samo u jednom slučaju. Uglavnom su to bili
ljudi iz BiH i Hrvatske. Prema posljednjem popisu, 13% državljana Slovenije su
porijeklom iz bivših YU republika. Od Ljubljane do Postojne, pokupile su nas
tri veoma Slovenke i to na kiši, ali su ćutale. Mnogo se ćuti u Sloveniji.
Naši vozači su bile velike hodajuće priče. Čuvar
banke koji nam je opisao davni slučaj neuspjele pljačke koja se završila
pratnjom novca koji je ispadao iz vreća i doveo policiju do Ivice i Marice;
djed iz Tomislavgrada koji ima sijaset potomaka po Beču i pokazuje nam slike
svoje pokretne i nepokretne imovine, žive vage i nežive; momak iz Travnika koji
živi u Sloveniji i dolazi da pije u BiH…i tako. Ali, jedan od
najupečatljivijih vozača, ne samo po dužini puta, već i po događaju, bio je
biznismen iz Rijeke koji je pokušao da se poslovno ostvari u Banjaluci ali je
odustao zbog nepovoljne atmosfere i neke
vrste ekonomskog divljaštva. Njegova ponuda, na naplatnoj rampi pred Zagrebom
je bila: idem u Celje, kratko se zadržavam i vozim vas u Ljubljanu.
Može.
Ispostavilo se da je kratka pauza zapravo
rođendanska žurka jednog starijeg gospodina koji posluje i kod nas. Ne bježimo
od ponuđenih ćevapa i piva i pitamo se: ko bi rekao da ćemo biti u sjevernom
sumraku Slovenije, zbunjeni i oduševljeni u isti trenutak, bezazleno se
osmjehujući slavljeniku i klimajući glavom gostima koji, eto, nama odklimaju,
jer misle da smo nešto što vjerovatno nismo?
To je bio naš prvi susret sa Slovenijom. Veliki
bijeli šator, dim roštilja, selfie posteri slavljenika okačeni (!) na šator,
nekoliko desetina ljudi veoma neodređenog profila. Naslonili smo se na šank i
osluškivali bend koji se kretao na trasi Seka Aleskić – neki čudan alpski folk
– rock n roll.
Da, to što smo čuli, pojaviće se još mnogo puta
kroz različite oblike. Što se tiče neke naše minimalističke istraživačke
komponente ovog putovanja, mogli smo je okončati tu, uz austrougarsko-balkanski
melos. Ali, nismo.
Ostavljamo slavljenika i razasute promile na ‘letališču’
pored Celja i nakon cjelodnevnog stopanja stižemo u Ljubljanu koja je voljena i
po mraku. Negdje između usnulih betonskih jugoslovenskih zgrada i vatreno
išaranih zidova savremena, ugledasmo usijane oči novih priča.
piše: Stevan Stančić, Ivana Milinković
