Zaista, u Pravopisu, tačka 42, stoji da se velikim početnim slovom pišu „imena iz umjetničkih djela (npr. iz književnosti i filmova)“, a među primjerima je navedena i Majka Jugovića. Je li to jedno slovo zaista toliko bitno?
Po tradiciji koju je započeo još Aleksandar Belić poslije Prvog svjetskog rata, kod nas je pisanju početnog slova oduvijek pridavan izuzetan značaj. Poglavlje o velikom slovu dolazilo je odmah poslije uvodnog poglavlja o pismu, i u drugom izdanju Belićevog Pravopisa iz 1950, i u Pravopisu dviju Matica deset godina kasnije, i u prvom izdanju Pravopisa Matice srpske 1993. Možda su zato mnogi obrazovani ljudi, pa i nastavnici, stekli utisak da je pisanje velikog slova osnovni kriterijum pismenosti.
Tek u drugom izdanju Pravopisa, 2010, veliko slovo je spušteno na četvrto mjesto, posle poglavlja o ekavskom i ijekavskom izgovoru i onoga o glasovnim promjenama, što je bez sumnje opravdano. Ako neko mješa ekavske i ijekavske oblike u istoj rečenici, ako ne zna kad da kaže „je“ a kad „ije“, ako ne razlikuje „č“ od „ć“ i „dž“ od „đ“, ako piše „podcrtati“, „pretskazanje“, „stanbeni“, „odelenje“, „zadatci“, „masan“, „nezavistan“, „pre šesto godina“, „mnogo posetioca“ i slično, to su mnogo teže greške nego malo umjesto velikog „M“. Strogo gledano, većina ovih grešaka spada u fonetiku odnosno gramatiku, ali se u Pravopisu, zahvaljujući i rječniku na kraju knjige, najlakše mogu provjeriti.
Daleko najčešće upotrebe velikog slova jesu one za lična i geografska imena ili za prvu riječ u rečenici, gdje gotovo niko ne griješi. Teži je slučaj sa višečlanim geografskim imenima, naslovima, nazivima ustanova, administrativnih jedinica, istorijskih događaja i tako dalje. Za njih je pravila malo teže naučiti, ali i ako pogriješimo, razumijevanje neće biti bitno ugroženo. Još o ovome sljedećeg puta.
Izvor: NIN, autor Ivan Klajn
