Osim toga cijeli put imao je ličnu i
humanitarnu notu, jer je Borisova sestra od tetke sa kojom je vrlo vezan učestvuje u
organizaciji manifestacije u kojoj se skupljaju dobrotvorni prilozi za djecu sa
potrebama.
Uputili su se tačno u ponoć sa platoa hrama Hrista Spasitelja, gdje se okupilo desetak prijatelja i poznanika da ih
isprati i poželi vjetar u leđa. Nakon fotografisanja i međusobnih pozdrava,
Miroslav Trivić i Boris Čikić započeli su, sa otkucajem sata na zvoniku, svoj
put dug 350 kilometara.
Do Zagreba ih je pratilo lijepo vrijeme
i suve ulice, zbog čega prosječna brzina bicikliranja nije išla ispod 28 km/h,
međutim od glavnog hrvatskog grada stvari se preokreću u potpunosti. Kišni
oblaci su ih nesebično zapljuskivali novim kapima, te ih je ova vremenska
nepogoda znatno usporila.
Ali ne i zaustavila. Boris ističe da
su posljednjih 150 km vozili potpuno mokri. „I patike su bile pune vode, jer
nam je više dosadilo da čekamo da prođe kiša, da se smiri …“, kaže Čikić.
Kako su bili primorani da voze
alternativnim putevima, jer autoputevima je zabranjeno ići biciklom, na prelazu
u Sloveniju, brinuli su da li će uspjeti svoj poduhvat da u 24 časa odvoze. „Onda
se Miroslav okrenuo prema meni, pošto smo vozili jedan do drugog i rekao ajd da
sad damo sve od sebe. Utrnuli smo maksimalno ali više nije bilo bitno ni šta te
boli, ni koliko ti je bilo teško…“, objašnjava Čikić.
Tako su u 23 sata, ali sa 14.5 sati efektivne vožnje odvezili 345
kilometara i stigli na Pohorje u danu kada se tamo dešava humanitarna
manifestacija 24 časa uspon na Martnicu, na kojoj svi učesnici koji se prijave da penju ili voze bicikla, uplaćuju
određenu kotizaciju za učešće koje idu u dobrotvorni
prilog.
„Sam dolazak u Maribor bio je na neki
način spektakularan. Kad smo se približili svaki metar nam je bio kilometar jer
smo iščekivali posljednje skretanje ka našem krajnjem cilju, Ruši. Tu nas je
dočekao glavni organizator, sa osvježenjem i gosti sa aplauzima. A pravi doček je
bio gore na Martnici“, kaže Trivić.
Kada su stigli do podnožja brda koje
se penje u humanitarnoj akciji, rekli su im da ima strm uspon, a organizator im
je predložio da bicikle do pred sam cilj prevezu kombijem. Međutim, priča
Trivić, rekli smo im kad smo 340 km odvezli onda možemo i tih 6 preostalih.
„Kompletna ekipa je fenomenalna, dobri
ljudi, puni lijepih priča o svojim uspjesima, podvzima, i mi smo toliko ispoštovali
njih dolaskom, da su oni bili oduševljeni da nam nisu dozvolili da idemo
autobusom, nego su nas dovezli kombijem nazad u naš grad. Njih petero se
vratilo sa nama i kad smo došli onda smo se mi odužili svojim gostoprimstvom“,
kaže Čikić i dodaje da bi volio upoznati nekog ko je vozio od Banja Luke do Maribora.
„Mislim da ne postoji takva osoba prije nas“.
"Mislim da smo na vrlo lijep način predstavili Banja Luku, da smo Mariboćanima pokazali koliko ovaj grad ima kvalitetnih ljudi i da ima veliko srce, a kad su došli ovdje onda smo im pokazali i neke ljepote grada", poručuje Trivić.
(Frontal)

