Obrazloženje je sljedeće:
“Ako pješak na kolovoz i pješački prelaz stupa sa slušalicama u ušima i sluša muziku, tada on ima smanjenu moć opažanja i ne može da čuje druge zvuke.”
Takođe, biće previđene kazne i za pješake koji stupaju na kolovoz pod dejstvom alkohola.
Pitamo se, kako je ovo moguće, koliko je ovo zaista logično i smisleno? Dobro, svi smo čuli za onu Andrićevu: “Gdje prestaje logika, počinje Bosna i Hercegovina!” To je postalo jasno, međutim, teško je pomiriti se s tim da se građanima u ovoj zemlji bez ikakvog logičkog uporišta, ograničavaju osnovna ljudska prava, poput prava na kretanje? Kako stvari stoje, država sve više počinje da liči na Hobsovog Levijatana i pretvara se u krajnje anahronu tvorevinu. Tvorevinu koja je, kao takva, mogla egzistirati prije 250 godina (u nekim zemljama čak ni tada). Ali, građani su izgleda navikli na to, zar ne?
Kao prvo, postavljamo pitanje kreatorima Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja: Kako i kuda da se kreću ljudi sa oštećenim sluhom, kojima ne trebaju slušalice, jer svejedno ne mogu da čuju zvukove iz okoline? Ili je zakonodavac zaboravio da ovi posjeduju i oči, te da sasvim normalno mogu primjećivati objekte iz svoje neposredne okoline. Slično kao i pješaci sa slušalicama.
Kao drugo, ako se već ovo čudo od zakona želi nametnuti, zašto nije građanima ostavljen prostor da ugase muziku prilikom prelaska pješačkog prelaza, nego baš moraju vaditi slušalice? Ah da, pa da je tako, policajci ne bi mogli sa sigurnošću utvrditi da li je prekršaj počinjen ili ne, pa ne bi mogli ni kaznu napisati. Dakle, moraš izvaditi slušalice, a ako nešto nosiš u rukama, snalazi se kako znaš!
Treće, ako si pod dejstvom alkohola, kada izađeš iz lokala, da li bi trebao da odletiš do kuće? Pošto voziti ne možeš, hodati ne možeš, šta ti preostaje? Ili da zoveš taksi, ili da odletiš. Trećeg nema. A ako slučajno nemaš novca za taksi, onda je opcija letenja jedina koja je preostala.
Osjećamo se ugroženo u sopstvenoj zemlji i osjećamo da država nastoji da nas zatvori i zarobi u kutiju, koja izgleda svakim danom postaje sve manja. Nastoji da nas ograniči u prostoru, da nas strpa u kvadrate? Ali tako nam i treba, kada se bunimo jedino preko papira i olovke. Kao i većina ljudi na ovim prostorima. Pa neka nas kažnjavaju kada se napijemo i krenemo kući pješke, možda nam jednog dana u ovoj našoj Republici zato i krila izrastu. Ionako je to izgleda postalo realnija opcija, od one da se pobunimo. Ko nam je kriv kada kršimo zakon…
Stefan Blagić
