Preuzeto sa: hodoljub.wordpress.com
Otvorio sam i to je bio jedan od onih trenutaka kada imaš osjećaj da
vrijeme na trenutak staje, da se ništa slučajno ne dešava i da je
Crnjanski bio u pravu sa onim svojim sumatraističkim vizijama.
“Zbirku urođeničkog oružja, oruđa i kultnih predmeta iz Melanezije
(Oceanija), koja se sastoji od osamanest kopalja, šesnaest buzdovana,
dva štita i dva luka, četiri kultne sjekire, nekoliko šamanskih štapova i
ukrasa, jednog idola, dva vesla za čamce, kitove kosti — nazvali smo
„Melanezijska zbirka“.
Otkud uopšte ovakvo nešto u banjalučkom muzeju gdje se uglavnom
nalaze narodne nošnje, kamenje i novčići iz rimskih vremena i primjerci
štokakvog oružja?!
Naredna rečenica me je još više uvukla u prostorno-vremenski procjep
otvoren u mojoj prašnjavoj sobi jednog nebitnog popodneva, nebitnog
dana, nebitne godine.
„Dvojica trapista iz samostana „Marija Zvijezda” u Banjoj Luci, brat
Mathias Folger i brat Aloys Bley, krenuli su 1902. godine u njemačku
koloniju Novu Pomeraniju u Oceaniji, s namjerom da tamo osnuju novi
samostan trapista kao ispostavu samostana trapista iz Banje Luke. Nakon
što su počeli s radovima u džungli, 1904. godine, prilikom jedne pobune
urođenika poginuo je brat Aloys Bley a brat Mathias vratio se u matični
samostan u Banju Luku i donio sobom spomenutu zbirku predmeta. Ovi
predmeti više decenija ukrašavali su zidove u holu Samostana, da bi od
1946. došli u posjed Muzeja u Banjoj Luci.“
Marija zvijezda je nekad bio najveći trapistički manastir a svijetu, a danas su tamo samo dvojica monaha.
Ne znam zašto, sjetih se Markesa i „Sto godina samoće“. Sva ta
nastojanja, nadljudski napori u službi višeg cilja, prelazak 20 000
kilometara do Okeanije, putovanje koje je tada trajalo otprilike tri
mjeseca samo zato da bi jedan od braće urođenicima ostavio svoje kosti.
Možda je i to bila osveta nekog njihovog boga. Za kaznu što su oni
htjeli da ’spasu’ njihove duše, morali su da ostave svoja tijela. Ali,
sve to nije bilo ni spomenuto, ta sažetost jedne rečenice u kojoj je
nesretni brat Aloys samo usput spomenut je ono što me je bacilo u
razmišljanje. Vjerovatno je na tom nekom ubogom ostrvu sahranjen, u to
vrijeme na brodovima se tijelo nije smjelo zadržavati zbog opasnosti od
zaraze. Gdje je sad njegov grob? Koliko je trebalo da stigne vijest do
porodice da je poginuo u pobuni urođenika na drugom kraju svijeta? Da li
su ikada uspjeli da mu odu na grob? Da li je uopšte imao porodicu?
Sjetih se predivnog filma „O bogovima i ljudima“ o malom trapističkom
manastiru u Alžiru čiji su monasi pobijeni 1994. od strane lokalnih
islamista kao osveta za poginule muslimane tokom bosanskog rata. I
njihova sudbina je dugo bila zaboravljena. Oni su znali da se takvo
nešto sprema, mogli su otići, ali su odlučili da ostanu.
Melanezijska ostrva
Brošura dalje kaže: „Melanezija je jedna od zemljopisnih i kulturnih
zona Oceanije. Uz brojne male vulkanske otoke i atole, Melanezija
obuhvata i Novu Gvineju (Irijan), te skupinu istočnih kontinentalnih
otoka: Novu Britaniju, Novu Irsku, Solomonske otoke, Santa Cruz, Banks,
Nove Hebride, Otoke Lojalnosti, Novu Kaledoniju i Fidži. (…)
Njihovi prvi dodiri s Evropom desili su se u 19. stoljeću i nosili su
sobom negativne predznake. O tome su izvještavali istraživači, trgovci,
misionari… Otpor domorodačkih naroda tuđinskoj, kolonizatorskoj vlasti
nije nikada prestao. Mnogo ljudi odveli su i trgovci robljem pa i
demografske statistike crnačkog stanovništva pokazivale su stalno
opadanje. Kolonijalne sile Velika Britanija, Francuska, Njemačka,
Nizozemska itd, podijelile su arhipelag na svoje ekonomske i kulturne
zone, iskorištavajući prirodna bogatstva zemlje i šireći plantaže
banana, kokosovih palmi, ananasa, šećerne trske, iskorištavajući rudna
bogatstva, zlato i dr. Plantaže su zahtijevale radnu snagu. Ova je
dovlačena uglavnom iz Azije i tako se domorodačko stanovništvo vremenom
svodilo na sve manje ljudske oaze.“
Melanežani, jedini tamnoputi ljudi plave kose
Opet se sjetih Markesa, ne znam zašto. Kako je ono rekao, svijet je tad bio mlad? Otvaram „Sto godina samoće“ i čitam:
„Svijet je bio tako nov i mnoge stvari nisu imale ime, i da bi se
spomenule, trebalo ih je pokazati prstom. Svake godine porodica odrpanih
Cigana postavila bi svoj šator blizu sela, i uz treštanje zurli i
bubnjeva, prikazivala nova dostignuća. (…) „Predmeti imaju svoj lični
život – uzvikivao bi Ciganin hrapavim glasom – stvar je u tome da im
probudiš dušu.“
A predmeti koje je brat Mathias donio su upravo to, stvari koje imaju dušu.
„ŠAMANSKI ŠTAPOVI sastoje se od drvene drške opšivene tankom korom
od drveta i oslikane crnom i ridom bojom. Crteži su vješti,
predstavljaju stilizirane, šarene zmije, nepravilne geometrijske oblike i
crne krugove s finim spletom svijetlih žilica. Vrhovi štapova
zvaršavaju se zvonastim košaricama od isprepletene like i biljnog
vlakna.“
„Veliki oslikani ŠTIT je obrambeno oružje, namijenjeno zaštiti od
topuza, koplja, ratničke sjekire, bodeža i sl. Na njemu dominiraju
crvena i crna boja koje dočaravaju stilizirano ljudsko lice* Opšiven je i
ukrašen crveno obojenom likom. Ovakav štit mogao je imati i
ceremonijalnu ulogu.“
Melanezijski štitovi
„Velika, stilizirana KULTNA SJEKIRA od masivnog drveta, simbolizira ljudski profil. Oslikana je crnom i riđom bojom.“
„ŠAMANSKE SJEKIRE, ŠTIT I REZBARENI UKRASI su od mekog su i svijetlog drveta, banalno oslikani modrom i crvenom bojom.“
IDOL od drveta, oštećen. Majstorski je izraden i oslikan crnom i
crvenom bojom. Lice s impresivno naznačenim očima od školjki, s ukrasima
na glavi, ušima i donjoj usni. Trup veoma skraćen, s rafiniranim
biljnim crtežima po odjeći. Stoji na vrlo kratkim nogama. Magijski
predmet.
„Magija se razvijala unutar animističkih religija Oceanije. Uvijek je
bila povezana s čovjekovom željom da zavlada prirodom. Radala se iz
straha pred neuspjehom, pred slabom ljetinom, pred sušom ili poplavom.
Njoj su se ljudi obraćali zbog nesreće u ljubavi, zbog ljubomore,
bolesti, međuplemenskih borbi ili smrti.“
Magijske obrede vršili su plemenski vračevi — šamani, služeći se
pravim bogatstvom melanezijskog čaranja. Upotrebljavali su dijelove
ljudskog i životinjskog tijela, predmete i biljke, čarobne formule i
imena predaka.
Šamanska maska
Boje i motivi na predmetima igrali su značajnu ulogu. Bojama se
izražavao dualizam prirode i svijeta. Tako se npr. u sjevernoj Gvineji
ta raspolućenost izražavala slikovito: crvenom bojom se predstavljalo
sunce, mjesec, zvijezde, vatra, svjetlost, zemlja, pojedine životinjske
vrste. Na drugoj strani, crnom bojom se predstavljala voda, noć, smrt
itd.“
Par dana nakon toga sam otišao u muzej. Postavke nigdje nije bilo.
Pitao sam ženu na ulazu, neku drugu ženu koja je izgledala malo
„glavnije“, ali niko nije znao ništa da mi kaže o ovim predmetima. Šta
se još krije u podrumima banjalučkog muzeja? Ali, dali su mi kontak
čovjeka koji bi trebao nešto više da zna. Ali mene ne interesuju toliko
ti predmeti, nebitno da li imaju dušu ili ne, interesuje me brat Aloys i
njegova priča. Mislim da će uskoro trapisti u pauzi rada na pravljenju
sira čuti nekoga kako lupa na vrata i da će naći čupavog, hiperaktivnog
tipa koji se raspituje za sudbinu monaha koji je umro prije 100 godina i
kojeg se niko više ne sjeća. Ali, neke priče ne smiju da budu
zaboravljene, jednostavno ne smiju.
(hodoljub.wordpress.com/Frontal)
