Neko ko se zarovio u pohranjene brojeve ratnih novina vjerovatno je želio nametnuti novi element u današnjim raspravama o tome je li misa opravdana ili ne. U spomenutim člancima pisalo se o programu obilježavanja "bleiburške tragedije" koja je podrazumijevala mise u nekoliko sarajevskih crkvi, polaganje cvijeća, tribine, bacanje cvijeća u Miljacku i još niz aktivnosti.
No, vratimo se kontekstu i pitanju zašto je takvo nešto moglo biti organizovano usred ratnog Sarajeva? Prije svega to je period kada je u glavnom gradu BiH još uvijek bjesnio rat, a građani su bili u borbi za puko preživljavanje. S druge strane radi se o mjesecu maju 1995. kada je Armija RBiH bila u primirju i dogovoru s Hrvatskim vijećem obrane, s potpisanim sporazumom o formiranju Federacije BiH. Drugim riječima, Sarajevo i Sarajlije su imali drugih, većih i prečih problema, suočeni s golom borbom za opstanak, pa nije bilo realno ni očekivati da će neko ko se protivio misama i drugim događajima za one koji su ubijeni na Blajburgu u takvim okolnostima to postaviti kao primarni problem.
Takođe ne treba izostaviti ni mogući segment određene vrste otklona i animoziteta dobrog dijela javnosti prema komunizmu i jer se govori o 1995. godini, borbi za državu koja je napadnuta i nastojanju za jačanje bošnjačkog nacionalnog identiteta.
A danas, danas govorimo o sasvim drugim okolnostima, rasterećeni prijetnji i pritisaka kao što su rat, ugroženost života, zajednički neprijatelj i još mnogo toga. Danas je oštrica kritike mnogo izraženija i mnogo jasnije govori o kontekstu Drugog svjetskog rata, ustaških zločina, a naročito u Sarajevu.
Konteksti su čudo, ali jedno je jasno: Sarajevo je preživjelo strašne zločine ustaša i ima apsolutno pravo protiviti se bilo kakvom pokušaju relativizacije ili pokušaja minimiziranja zločina. Ali isto tako ovaj grad ima sposobnost i hrabrost da ne dozvoli bilo kakvu provokaciju.
Izvor: klix.ba
