Četvrtak 15. maj,
Osvanuo je kišni četvrtak, dan po kojem će se u Doboju dugo, dugo mjeriti vrijeme. Došli smo na posao kao i svakog radnog dana, ali ovaj put je bilo nekako drugačije. Sve je podsjećalo na nesretne devedesete.
Po
hodnicima se šapuće da je pukao nasip na Liješnju, što je značilo da Doboj čeka
nazapamćena katastrofa. Jedan kolega koji pamti 1965, pričao je drugom da je
odvezao automobil na sigurno mjesto. Prvo sam otišao u školu da vidim šta je sa
djecom? Moji su već bili kod kuće. Sjeo sam u automobil i iz neke radoznalosti
krenuo prema Usori da se uvjerim u tačnost glasina. Stigao sam do tzv.
SFOR-ovog puta, koji vodi od Trudbenika do kasarne, na kojem je stajala
policija i vraćala vozila nazad. U međuvremenu se oglasila sirena za opštu
opasnost. Odvezao sa vozilo do starog zatvora, kod rođaka, parkirao ga u
njegovom dvorištu i trkom se vratio na posao. Čitavo vrijeme su se čuli užasni
urlici sirene. Na poslu sam zatekao vrlo malo kolega. Na kraju sam i ja pošao
kući. U međuvremenu, narod je prosto okupirao prodavnice. U najkarćem roku je
nestalo hljeba i vode u gradu. Moja racionalna supruga je uradila sve kao što
smo učili iz Odbrane i zaštite kod profesora Atića. Kupila je vode, hljeba,
ostale hrane, svijeća… Napunila je više od pola kade vodom.
Poput mnogih sugrađana, iz čiste radoznalosti i glupe
neupućenosti, izašao sam na ulicu i snimao fotoaparatom početak neviđenog
užasa. Dočekao sam prvi talas u glavnoj ulici kod Muširove trafike. Ulica se
brzo punila vodom. Kod Aljine pekare, nekadašnje ulice Ive Lole Ribara, a danas
Kralja Dragutina, dočekao sam vodu do cipela i povlačio se prema starom gradu.
Ispred vode se povlačio i policajac koji je regulisao saobraćaj. Na kraju
ulice, kod kafane „Penzioner“, velika grupa građana je dočekavši vodu, počela
da se kreće prema naselju „Pijeskovi“. Svi smo mislili da će maksimalni nivo
vode biti do koljena. Demanti je stigao kada smo bili na ćošku Željinog
stadiona. Nivo vode kod današnje zgrade „Policajka“ je počeo munjevito da
raste. Za tili čas je prosto progutan jedan automobil. Tad smo se sjetili
fizike iz osnovne škole i Zakona o spojenim posudama. Vrlo brzo smo došli do
računice da će nivo vode rasti do nivoa auto puta i da će u nekim dijelovima
dostići visinu i preko šest metara. Krenuli smo brže bolje u svoje zgrade.
U prizemlju naše zgrade molili smo komšije da im za svaki
slučaj iznesemo stvari na prvi sprat. Na žalost svi su se tome opirali misleći
da voda neće stići do njihovih stanova. Uskoro smo uvidjeli da smo se svi grdno
prevarili u procjeni. Voda je prosto kuljala iz svih pravaca i iz minuta u
minut povećavala nivo. Tekla je kao rijeka niz stepenice od podruma i za tili
čas ga napunila, da bi ubrzo ušla u prizemlje zgarde i poplavila stanove u
njemu. Popeli smo se na prvi sprat i ugledali jednog iznemoglog komšiju u vodi
do vrata koji se držao očajnički za stub od ulične rasvjete. Dva naša mlada
sustanara su reagovala munjevito. Počupali su iz zakljčanih sandučića dva
vatrogasna crijeva, nastavili ih, dobacili ih davljeniku i u posljednjim
sekundima ga spasili. Na drugoj strani smo uočili čovjeka i ženu kako se drže
za zidove susjedne zgrade, gaze vodu do pasa i drže kišobrane u rukama. Na
sreću i oni su se spasili.
Najveću dramu doživljavao je portir Čedo, dobri čovjek koji
čuva nepostojeće preduzeće u našem komšiluku. Naročito ga obožavaju djeca jer
im bez ljutnje vraća lopte koje padnu preko visoke ograde u njegovo dvorište.
Ne znamo kako ga je voda savladala u njegovoj portirnici sa ravnim krovom. Kada
mu je stigla do grla pokušavao je da se uspne na krov. Uhvatila ga je panika.
Uspio je u tome uz savjete jednog našeg komšije sa balkona. Iako je neplivač
nekako se uz pomoć vode uspeo na krov i tu mokar predreždao kao pokisli vrabac
čitav dan na temperaturi od 9 stepeni celzijusa. Cijeli dan su nas nadlijetali
helikopteri. Mi smo im mahali sa balkona raznim odjevnim predmetima svih boja.
Oni su nas primijetili ali zbog raznih žica od struje nisu mogli da priđu Čedi.
Komšije su zvale telefonom policajce sa čamcima ali oni su imali pune ruke
posla i Čedo je došao na red tek u 21,30 časova. Mi smo ga stalno dovikivali i
molili ga da izdrži. Kada smo svi izgubili nadu, začuo se zvuk motora na čamcu.
Jak snop svjetlosti od baterijske lampe je tražio Čedu. Vikali smo iz sve snage
i objašnjavali momcima u čamcu gdje je se nalazi. Kada su ga uz dosta muke
skinuli s krova i ubacili u čamac, sa naših balkona su se rzalijegali
gromoglasni aplauzi i povici kao na fudbalskim utakmicama. Čedini spasioci,
heroji dana, su doživjeli prave ovacije. Bio je to nevjerovatan prizor.
Opasnost zbližava. Naši prilično otuđeni stanari su odjednom
počeli da se druže. Čitav dan smo proveli zajedno na hodnicima. Djeci je bilo
još ljepše jer su se mogla igrati do mile volje. Posmatrali smo stanje u svim
pravcima. Gledali smo sa nevjericom kako nestaju automobili u vodi. Doboj je
postao jedno ogromno nemirno protočno jezero. Negdje iza ponoći voda je
dostigla svoj maksimum.
Petak 16. maj
Probudio sam se i po tragovima na fasadama zgrada i kuća, sa
olakšanjem konstatovao da nivo vode opada. Od samog jutra, osim helikoptera,
„Dobojskim jezerom“ krstarili su brojni čamci sa humanitarnom pomoći. U jednom
od njih stigao je i predsjednik Dodik i utovario jednu našu trudnicu kojoj je
isticao termin i prevezao je u bolnicu. Stizali su i drugi čamci sa
humanitarnom pomoći (voda, hljeb, mlijeko, konzerve…) i onda je uslijedilo
ono najgore, problem raspodjele. Odjednom su krenule sumnje, glasine i sve
ostalo što slijedi u ovakvim prilikama. Prestalo je druženje i skoro svi
stanari su se povukli u svoje stanove. Kod životinja pravila su jednostavna.
Vođa čopra jede koliko može i bira ženku sa kojom će biti. Primat u čoporu
stiče poštenom borbom koristeći se zubima, kandžama, rogovima, kopitama… Kod
nas ljudi je drugačije. Za razliku od životinja naše vođe nemaju granica. U
ovakvim prilikama neminovnost je kod pojedinaca pojava gomilanja zaliha.
Fuuuuj! S druge strane ispostavi se da na važi pravilo, sirotinjska utjeha:
„Ista je u carice i u magarice“. Odjednom čamci počnu dovoziti humanitarne pošiljke
i duge ganc nove čizme za „Duge noge za igranje…“ kako bi one u njima
pregazile na slobodnu teritoriju. Na žalost ovakve stvari se ne mogu izbjeći.
Ko ne vjeruje neka čita Remarka. Čak i kod Nijemaca, najdisciplinovanijeg
naroda na svijetu u sličnoj situciji proradi vjeveričin nagon za gomilanjem
zaliha.
U međuvremenu je naglo počeo nivo vode da opada. To je
posljedica probijanja auto puta kod naselja „Pijeskovi“ i ubrzanog pražnjenja
novonastalog jezera. Ukazali su se prvi potopljeni automobili. Zbog dugih
razgovora skoro svima su baterije na mobilnim telefonima ispražnjene. Izgubili
smo svaki kontakt sa svijetom.
Subota, 17. maj
Voda se povukla iz prizemlja zgrade. Sišli smo i džogerima i
metlama oprali mulj u prizemlju i ispred ulaza u zgradu. Koristili smo vodu iz
podruma. Ista voda nam je služila i zaljevanje WC šolja. Nivo vode oko zgrade
je bio visok oko 30 cm. Zbog već pomenutih pojava i nepovjerenja u kolektivni
spas, narod se opredijelio za opciju samospašavanja. Počele su masovne
evakuacije. Mi smo oko 11,30, odlučili da odvedemo djecu u selo. Komšija mi je
pozajmio čizme. Prenio sam djecu preko improvizovane ćuprije od žardinjera do
uzvišenja pored zgrade. Krenuli smo jedinim mogućim putem, nekadašnjom ćirinom
prugom do Usore i SFOR-ovim putem do kasarne na Milkovcu i polako, preko
čaršije do pravoslavne crkve, gdje nas je čekao naš autić sa kojim smo preko
Prisada i Pločnika stigli do Bukovičkih Čivčija, kod moje punice. Centar grada
je i dalje bio zarobljen vodom čiji je nivo bio veći od jednog metra.
Nedjelja, 18. maj
Voda se skoro povukla iz grada. Obilazili smo poznanike i
užasavali se. Najsablasnije je izgledao dio grada oko nekadašnjeg potoka
Liješanj. Tu je nivo vode dostizao visinu od preko četiri metra. Iza talasa
ostale su ogromne naslage mulja. Vlasnici privatnih radnji su uveliko čistili
svoje poslovne prostore.
Ponedjeljak, 19. maj
Na poslu nas je takođe čekala prava pustoš. Kao činovnik
ovaj put sam bio potrebniji na manuelnim poslovima izbacivanja namještaja i
arhive iz kancelarija i magcina i čišćenja mulja. Kao i kod ogromne većine sugrađana
radna uniforma mi sadrži tri obavezna artikla: gumene čizme, rukavice i masku
za lice. Istina, kao i kod Ćopića i ovo naše vrijeme ima svoje „Svilenke“ dame
koje nose svilene trenerke na kojima preovladava pink i bijela boja. Sve se
tobože prenemažu od užasa koji posmatraju vodeći duge razgovore mobilnim
telefonima. Takođe postoje i „Svilengaćani“ koji se poput paunova šepure po
ulicama u svojim trenerkama. Kao i u cijelom gradu i kod nas na poslu nam
pomažu volonteri. Kod nas su pravi udarnici petorica tamnoputih momaka iz
Ostružnje koji rade poput mašina. Takođe nam pomažu i studenti. Podsjećaju na
moju generaciju kada smo učestvovali na radnim akcijama i sl. Zbog povlačenja
vode, konačno sam mogao da priđem do stana mojih rođaka Lukića u zgradi koja se
zove „MUDO“, čiji je stan na prvom spratu potpuno uništen. Ispred naše zgrade,
dobili smo „tehničku“ vodu u hidrantima kojom smo oprali svo dvorište.
Utorak, 20. maj,
Čuli smo da je proglašena vanredna situacija i da je
formiran novi krizni štab kojim rukovodi general u penziji Zec. Na ulicama
ispred zgrada nalaze se ogromne gomile svakojakog smeća. Nemoguće je proći
pored njih bez zaštitne maske. Najgore je stanje oko supermarketa pored kojih
je leži dosta pokvarene hrane. Na poslu smo nastavili da čistimo poplavljene
magacine. Poslije radnog vremena svratio sam kod rođaka Juge da mu pomognem u
čišćenju debelog sloja mulja koji podsjeća na kolomast.
Srijeda, 21. maj,
U grad je stigao veliki broj kamiona koji odvoze smeće na
deponiju. Utovar se vrši bagerima i ručno. Stigle su i cisterne sa vodom. Na
sve strane brundaju agregati i pumpe koje ispumpavaju vodu iz podruma. Još od
samog jutra, zabolio me je zub pod plombom. U Doboju dom zdravlja je poplavljen
i ne radi. Kao nekakva alternativa je kuća iza katoličke crkve gdje su mi dali
tabak kafetina. Da bude stvar interesantnija, sreo sam našeg porodičnog
stomatologa Šekija čija je ordinacija potpuno poplavljena. Ugeldao sam ga pred
kućom njegove kćerke i pomoćnice Tamare čiji je stan takođe poplavljen. Osim
javnih i zdravstvenih ustanova, u ovom gradu ne rade škole, banke, pošta,
prodavnice, frizeraji… O kafanama je u najmanju ruku u ovakvoj situaciji
nepristojno razmišljati. U večernjim satima dogodilo se čudo neviđeno. Dobili
smo struju. Polako se vraćamo u uobičajenom načinu života. Najtužnija vijest
koju smo čuli ove večeri je da je Marko Čakarević, naš momak sa tranzistorom,
koji je da bi obuzdao glad lizao olovo sa novina i zvanično proglašen nestalim.
U Doboju, 21. maja, Ljubomir Kaišarević
