"Poštovani Predsjedniče, Potpredsjednice za žensku košarku, članovi Upravnog odbora i komisije za žensku košarku,
Poslije osvojene zlatne medalje na Evropskom prvenstvu, što je najveći uspjeh u istoriji ženske košarke u Srbiji i velikog emotivnog i fizičkog pražnjenja, bio mi je neophodan jedan izvjesni period u kome sam razmišljalja o tome da li mogu da budem u stanju da nastavim da vodim žensku seniorsku reprezentaciju Srbije. Osoba sam koja od svojih igračica i saradnika uvek traži ništa manje od maksimuma, pa sam sama sebi postavila pitanje da li Srbiji mogu i dalje da dam svoje najbolje.
Osvajanjem zlatne medalje postavili smo nove standarde. Ambicije koje smo krili duboko u sebi, sada su isplivale na površinu i više se ne mogu sputati. Jasno je da će javnost od nas zahtevati da se trofejna serija nastavi i na svakom sljedećem takmičenju. Da li možemo to?
Situacija u ženskoj klupskoj košarci u Srbiji nije baš najsjajnija. Da li bih, ukoliko bih odstupila sa mjesta selektorke, imala priliku da se i dalje borim za napredak, za bolje uslove, za više devojčica na košarkaškim terenima? Da li bih svojim odlaskom rastužila igračice, saradnike, ostale trenere u Srbiji, malobrojnu grupu ljudi koja podržava žensku košarku?
Mnogo pitanja mi je bilo na umu, a odgovor je vrlo jednostavan. Sve za Srbiju. Srbija nikoga ne moli, Srbija ne treba da traži ništa od nas. Čast, odgovornost, obaveza, emocija i ljubav. To je ono što osećam prema svojoj domovini, za koju ću uvijek dati sve od sebe. Za mene je najveća čast činjenica da sam dobila priliku da predstavljam moju Srbiju na velikim takmičenjima. Takvu vrstu dodatne motivacije i želje ne može da ponudi nijedan drugi posao.
Uvjerena sam da nisam rekla sve što sam imala i da nisam uradila sve što sam mogla u našoj košarci i za našu košarku. Onakav doček ispred Skupštine je za mene obavezujući poput zakona, a taj zakon suprotno profesionalnoj logici kaže – moraš da ostaneš! To je zakon srca! To je zakon koji ne postoji na papiru, ali koji pomjera svijet. Dakle, volim košarku, obožavam svoju zemlju.
Idemo dalje!
Ovom prilikom Vas obavještavam da prihvatam da potpišem ugovor koji mi je gospodin Đilas ponudio krajem avgusta meseca ove godine.
Takođe, želim da prvu trećinu moje godišnje plate prema novom ugovoru koju Savez treba da mi uplati, u najkraćem roku bude kompletno usmjerena na račune 12 klubova prve ženske savezne lige. Da to bude mali podstrek za dalji rad od selektorke šampionki Evrope.
Svoju borbu za interese naše košarke i napredak nastavljam dalje. Svim silama ću se truditi da se ženska košarka razvija u svim segmentima i da preskačem svaku prepreku koja joj se nađe na putu. Lično ću se još više uključiti u rad na promociji ženske košarke u Srbiji. Radiću na projektima koji će stimulisati djevojčice da se bave sportom. Jedan je u pripremnoj fazi i imaće za zadatak da djevojčice osnovnoškolskog uzrasta uvede u svijet košarke.
Očekuju nas velika iskušenja. Kvalifikacije za Evropsko prvenstvo, kao i Olimpijski turnir u Riju, koji će biti najjači ikad. Plan i program je već, kao što znate, pripremljen i spreman za sprovođenje. Dobre rezultate i medalje na velikim takmičenjima ne mogu da obećam, već samo jedan izvanredan rad, veliku predanost i maksimalnu želju da svaki put obradujemo naciju. Da zlatna medalja osvojena u Budimpešti ne bude bljesak, već dio jedne vizije i planskog rada svih ljudi uključenih u žensku košarku u Srbiji.
Srdačno Vaša,
Marina Maljković
Autor: Stefan Blagić
