autor: Frontal
Dobraš je dodao da se dosadašnja
praksa vrlo slabo i sporo mijenja u promjeni svijesti ljudi da postoje ljudi sa
malo drugačijim potrebama. Odnosno, on navodi da nekadašnji termin lica sa
posebnim potrebama je apsolutno krivi izraz, jer lica sa invaliditetom nemaju
posebne potrebe, oni imaju dodatni problem za ispunjavanje onih osnovnih
potreba koje imaju svi ljudi. „Nije nikakva posebna potreba otići u pozorište,
doktoru, raditi svoj posao, samo što se trebaju stvoriti dodatni preduslovi da
bi lica sa invaliditetom mogli da ostvare ta svoja osnovna ljudska prava“, kaže
Dobraš.
On ističe da od oktobra 2010. godine
postoji Savjet za pitanja lica sa invaliditetom na nivou BiH, ali da iako je
vrlo dobro osmišljen i koncipiran, on nema nikakvu moć i težinu da promjene
izgura, dok je njegov osnovni zadatak praćenje primjene UN konvencije o pravima
osoba sa invaliditetom. „Najveći problem u dosadašnjem radu je u
pozicioniranju tog Savjeta. Nisu
stvoreni nikakvi preduslovi za njegov rad, i on radi uz pomoć nevladinog
sektora. Nedopustivo je da jedno tijelo koje je osnovano na nivou države i koje
je ima svoju težinu da živi čekajući međunarodne i domaće donacije“, zaključuje
Dobraš.
Gospova Rađen-Radić, generalna
sekretarka Saveza udruženja za pomoć mentalno nedovoljno razvijenim licima RS
je pristune upoznala da na područuju 28 opština sa kojima sarađuju imaju
registrovano 3 229 osoba sa različitim oblicima invaliditeta, dok na području
ostalih 35 opština u kojima Savez nema svojih udruženja, procjenjuju da živi
dodatnih 1 500 lica sa invaliditetom.
„Inkluzija u sve ijednom segmentu je
vrlo otežana i usporena“, ističe Rađen-Radić. Onda je dodala da je Savez ove godine obilježio 20 godina
rada i da ipak postoje pomaci i rezultati, i veći stepen inkluzije.
Kada se polemizuje zapošljavanje lica
sa invalidtitetom, ističe da vrlo mali broj svega 10 odsto koji su završili srednje specijalno
obrazovanje sposobno za posao.
„Praksa je pokazala da je sve do
pojedinca. Zakon koji postoji u suštini nije loš, on može biti bolji, ali
radionice (za proizvodnju fiskalnih kasa) koje smo imali danas postoje samo zbog
humanih ljudi, koji taj proizvod žele da kupe“, ističe ona.
Dodala je da je u suštini najveći
problem što zakon ne želi niko da primjeni. Kako kaže, ne postoje precizni
parametri monitoringa primjene zakona i sankcija, što je i njihova najveća
primjedba postojećem zakonu.
„Niti postoji mehanizam
sankcionisanja pravnih lica koji su obavezni da uplaćuju doprinose, ne uplaćuje
se dovoljno. Takođe, mehanizmi praćenja pravnih lica koja su obavezna da
zapošljavaju po određenoj kvoti lica sa invaliditetom, ni to ne funkcioniše. Specifično
je i da onih famoznih 20 odsto obaveze pravnih subjekata u većinskom vlasništvu
RS tj. državnih organa, da svega pet odsto poštuje tu odredbu“, rekla je Rađen-Radić.
Ognjen Ranisavić, predsjednik Udruženja
omladine Infopart i student banjolučkog univerziteta, na svojoj koži
je osjetio diskriminaciju. On je želio da upiše Faklutet političkih nauka, ali mu
je to bilo onemogućeno zbog arhitektonskih barijera, zbog čega upisuje Pravni
fakultet. A kad je stvorena mogućnost i kada su uklonjene prepreke prepisao se
na Fakultet političkih nauka.
„Imamo super zakone a koliko se to
primjenjuje to je druga stvar. Obezbjeđujući jednake uslove za obrazovanje svih,
mi samim time osnažujemo osobe sa invaliditetom. Kad postanemo konkurentni na
tržištu i možemo kroz posao da ostvarimo samostalnost, i uslove zbog kojih sada
zavisimo od države“, kaže Ranisavić.
On ističe da je postojanje Centra za
podršku studentima sa invaliditetom na banjolučkom univerzitetu čista forma. „Postoji
kao radna jedinica univerziteta ali on ne obavlja nikakvu funkciju. Tamo nemaju
osnovne uslove, nemaju telefon, faks, a pristup za kolica je otežan“, ističe
Ranisavić i dodaje da ne postoji mehanizam da se postojeći zakon ispoštuje.
Načelnica odjeljenja za
upravno-nadzorne poslove u ministarstva rada i boračko-invalidske
zaštite RS Ljiljana Bošnjak je podsjetila da se u domenu ovog ministarstva nalaze vojni
invalidi i civilne žrtve rata. Ona je istakla da se godinama prava njihovih korisnika
stalno proširuju, i da invalidnine ne predstavljaju izvor egzistencije, nego da
ja to nadoknada ovim licima, odnosno da ova davanja nisu nikakva socijalna
primanja nego obeštećenja za ono što su ljudi zadobili vršeći svoje časne
dužnosti.
„Ako bismo govorili o budućem radu
ministarstva to je da se tim licima pruži mogućnost da oni rade i zarade sebi
za život, da se ne osjećaju ljudi koji su na teret zajednici“, rekla je Bošnjak.
Željko Volaš predsjednik Organizacije
amputiraca UDAS Banja Luka je istakao da je diskriminacija pristuna u
zapošljavanju jer je nivo svijesti poslodavaca o angažovanju lica sa invaliditetom
veoma niska. „Poslodavac čim mu se na konkurs prijavi lice sa invaliditetom
smatra da će mu to biti dodatni teret, da neće stvarati produkt, iz predrasuda
koje ima odranije“, kaže Volaš. Jedino zapošljavanje koje je bilo, nastavlja
Volaš, je proisteklo iz Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji koji je
propisivao stimulanse za poslodavce, a nakon iskorištavanja tog stimulansa
prestaje radni odnos.
Generalni zaključak stola je da bi
bilo dobro da se vojni i civilni invalidi ujedine u borbi za zajednička prava,
a ne da se i međusobno razjedinjuju, te da u narednom periodu potrebna veća
angažovanost kako nadležnih organa tako i samih invalida da vrše pritisak na
nosioce vlasti.
Istaknuto je i da na mnoga otvorena
pitanja o populaciji civilnih invalida odgovore mogu da pruže u ministarstvu
zdravlja i socijalne zaštite RS čiji predstavnici se nisu odazvali pozivu
organizatora.
