– Kako nam je rekao doktor Srdić, moždani udar je bio toliko jak da on ne pamti tako nešto u svojoj medicnskoj praksi. Neca je umro u snu, od udara se samo prevrnuo na dušeku na kome je spavao i u ropcu je iskašljavao krv – rekao nam je Zdravko Jovanović, rođak preminulog mladića, koji sa ocem Zoranom u Banjaluci pokušava da „savlada“ birokratske barijere kako bi Neco poslednji put krenuo svojoj kući u Miloševac.
Mrtvog mladića u kući je pronašao cimer Marko iz Gradiške. Neco, Marko i njegov brat Duško, stanovali su u kući Pere Dragosavljevića. Kuća je bila poplavljena, pa su mladići sve sami popravljali. U Miloševcu ga očekuju majka Snježana i sedamnaestogodišnja sestra Vanja, baka Petra, rodbina i komšije. Majka kuka za sinom jedincem. Sestra u suzama. Okupljeni rodbina i komšije. Kao mrtva straža hodaju dvorištem po nekoliko koraka naprijed ili nazad, niko ništa ne govori, svi čekaju Necu.
– Čekala sam da oženim sina, da se radujem, a ja ga čekam da mi dođe u mrtvačkom sanduku. Bože, ima li te, zašto ti je trebao moj Neco, pa njegov osmjeh. Bože trebao je ovdje, nama – skrhana od bola kroz suze jeca majka Snježana.
Nemanja Jovanović je završio srednju elektrotehničku školu u Modriči. „Čistio“ je drugu godinu i spremao se da upiše treću na Poljoprivrednom fakultetu.
Ponovo jecaji majke Snježane koju grli kćerka Vanja.
– Na Svetog Panteliju, prije deset dana, bili smo veseli. Slavili smo njegov 22. rođendan. U pretprošli ponedjeljak rekao mi je da ide u Banjaluku da sprema ispite, a prije nego što je otišao rekao je da ga probudim prije nego što odem na posao, da zajedno popijemo kafu. I ta kafa mi je bila posljednja sa njim. Joj…
Mnogo toga je ova porodica propatila i ranije. Baka Petra držeći glavu među staračkim rukama kaže:
– Na jučerašnji dan kad je umro naš Neco i njegov djeda Blagoje je poginuo u sabraćajnoj nesreći 1980. godine između Zenice i Sarajeva – prisjeća se baka Petra.
izvor: Novosti
