Desi se ponekad da neku istorijsku činjenicu dobro zapamtiš
ne toliko zbog njene važnosti, koliko zbog načina na koji si je naučio. To da
su se Škotska i Engleska ujedinile 1707. godine nisam naučio ni iz udžbenika
istorije u osnovnoj školi ili gimnaziji niti iz bilo koje druge knjige, naučio
sam to iz – stripa. Krajem osamdesetih godina prošloga vijeka, povodom jubileja
od šest decenija izlaženja, „Politikin zabavnik“ je svojim čitaocima počeo da
poklanja reprinte izdanja iz tridesetih. U novembru 1988. objavljen je reprint
stripa „Neustrašivi kapetan Grin“. Riječ je o stripu Klarensa Greja, a kapetan
Grin je zapravo drugo ime njegovog čuvenog junaka Brika Braforda. Uz pomoć
vremenske mašine, glavni lik putuje u prošlost, između ostalog na početak
osamnaestog vijeka. Sticajem niza peripetija, on engleskoj kraljici Ani 1706.
mora da dokaže da zaista dolazi iz budućnosti tako što će joj pokazati da zna
nešto što inače ne bi mogao da zna. Kraljica ga pita: „Recite mi da li će biti
važnih događaja za vrijeme od jedne godine?“ Kapetan Grin odgovara: „Za godinu
dana, dakle u maju 1707. ostvariće se ujedinjenje Vaše kraljevine sa Škotskom
zauvijek!“ Kraljica je zapanjena i veli: „Nevjerovatno! Na tome radim u
tajnosti i samo moji najpouzdaniji ministri znaju za to!“
U vrijeme kad je strip nastao Engleska i Škotska bile su
ujedinjene već više od dvije stotine godina, pa je autor stripa svom junaku
mogao mirne duše u usta staviti riječ „zauvek“. Danas, međutim, to „zauvijek“
malo drukčije zvuči. Godine 1707. o ujedinjenju je odlučilo nekoliko stotina
članova parlamenta. O raskidu ili opstanku unije sa Engleskom sada na
referendumu odlučuje više od četiri miliona stanovnika Škotske.
Svi mi koji smo prije malo manje od četvrt vijeka gledali
kako se na referendumima raspada Jugoslavija, imamo danas neko „već viđeno“
osjećanje. Kad 1.300 škotskih umjetnika potpiše apel kojim se pozivaju građani
da glasaju za nezavisnost, cinika to mora malo da podsjeti na hrvatski bend Aid
i pjesmu „Moja domovina“. Istini za volju, ponešto suspregnut i posve
realističan ton ovog pisma dobrano se razlikuje od patosa sadržanog u stihu
„Tisuću generacija noćas ne spava“, ali težnja ka „lijepoj svojoj“ odvojenoj od
(potencijalno hegemonističkog) „velikog brata“ skoro je identična.
Pisano je već mnogo o neizbježnim globalnim posledicama
eventualnog osamostaljivanja Škotske. Posljedica će biti i ako unija opstane,
mada će se one tada uglavnom ograničiti na Veliku Britaniju i njeno unutrašnje
uređenje. Koliko god se kratkoročno ova odluka ticala isključivo stanovnika
Engleske (Velsa i Severne Irske) te Škotske, ona se s velikim nestrpljenjem
očekuje i u nekim drugim pokrajinama i oblastima koji streme ka nezavisnosti,
naročito u Kataloniji. Za njih je škotski referendum putokaz za budućnost. Nas
ovdje, međutim, cijela priča vraća u prošlost.
Kad se poslije pada Berlinskog zida ujedinila Njemačka, kad
se ukazala perspektiva brzog širenja Evropske unije na gotovo cijeli Stari
kontinent, na Zapadu se začela mantra o „srećnim devedesetim“. Na tom tragu
ovdašnji kablovski operateri upravo ovih dana bombastično reklamiraju
šestočasovnu mini-seriju „Devedesete: decenija koja nas je povezala“. S džambo
plakata gledaju nas Sadam Husein, princeza Dajana, Kurt Kobejn i Bil Klinton sa
saksofonom. U kontekstu svjetske ekonomske krize, globalnog problema
nezaposlenosti mladih, turbulencija širom sjeverne Afrike i Bliskog istoka te
rata u Ukrajini, iz zapadnjačke perspektive devedesete danas djeluju utopijski.
Američki pjesnik je posljednju deceniju dvadesetog vijeka, uz samo mrvicu
ironije, opisao kao „vrijeme kad je bilo dobro svima, čak i mrtvima“. Sa naše
tačke gledišta ipak, bliži istini bio je Đorđe Balašević pjevajući „Je… se,
devedesete”.
Bilo je nekog pokroviteljskog cinizma u načinu na koji su
velike zapadne sile protežirale raspad Jugoslavije. Dok cijela Evropa teži
integraciji, jugoslovenski separatizmi i nacionalizmi ponešto rasistički su
tumačeni kao ponovni ispadi tobožnje „vjekovne mržnje“ i dokaz zaostalosti koja
je decenijama s mukom skrivana. Ako se i razdijelite, makar i krvavo, bila je
manje-više prećutna poruka, nema veze, bićete jednom opet zajedno, pod
(simboličkom) kapom Brisela, u šengenskom raju Evropske unije.
Engleskoj, međutim, odjednom ništa ne znači mogućnost da sa
Škotskom bude zajedno u Evropskoj uniji. Pošto Škotska već ima svoju fudbalsku
reprezentaciju i članica je Fife i Uefe, u tom smislu neće biti nikakvih promjena.
Zašto se onda službeni London toliko nervira? Znali su sa nadmoćnom ironijom
ismijavati frazu da „Srbija nikad neće priznati Kosovo“ jer „nikad“, eto, ne
spada u domen politike, nego metafizike. Ispostavlja se sada da i ono „zauvijek“
koje je trebalo da odredi rok trajanja unije Engleske i Škotske takođe ne spada
u politiku, nego u metafiziku, samo što im je o tome teže govoriti sa nadmoćnom
ironijom.
Bilo je mudrih ljudi koji su krajem osamdesetih govorili da
se raspadom Jugoslavije otvara Pandorina kutija. Krajem devedesetih to je moglo
izgledati kao pogrešna prognoza, naročito onima koji nisu svjesni da se vrijeme
unutar istorije svijeta mjeri drugim aršinima nego vrijeme u pojedinačnim
ljudskim životima. Ona upozorenja od prije četvrt vijeka odjednom ne izgledaju
toliko pretjerana. Prije ili poslije, šejtan dođe po svoje.
izvor: politika.rs
