Rat
se odavno završio. Daut je ostao živ. Preživio je i pakao Srebrenice. Nekoliko
godina proveo je u Švedskoj i vratio se. Prvo je u Brezi kod Sarajeva kupio
kuću pa se kasnije vratio u svoje Skelane na Drini. Otvorio je farmu krava,
prodaje mlijeko i bavi se poljoprivredom. Jedno veče sjeo je da popije kafu sa
društvom u kafani, kad ulazi čovjek, pozdravlja sve i sjeda za drugi sto. Daut
nije mogao da vjeruje očima:
„To
je čovjek kojeg sam ja ubio, kažem društvu. Smiju mi se i vele:"Kako si ga
ubio kad vidiš da hoda, živ je". Ne mogu da vjerujum i prilazim neznancu:
„Ja
sam tebe ubio, kažem mu“, čovjek se smije i odgovara „Kako si me ubio, kada
vidiš da sam živ“?
U
prvi mah nevjerica. Riječ po riječ i sve postaje jasno. Daut iznosi sve detalje
njihovog prvog susreta.
„Sa porodicom sam iz rodnih Skelana na obali
Drine izbjegao u planinu u selo Miholjevine. Čini mi se da je to bio oktobar
‘92.godine. Saznali smo da Srbi spremaju napad na sela Joševa i Jagodnja.
Krenuo sam sa nekolicinom vojnika u pomoć mještanima tih sela. Sa uzvisine sam
gledao kako se srpski vojnici raspoređuju za napad. Odjednom na nakoliko metara
ispred mene, kao iz zemlje iznikao, pojavio se srpski vojnik, pridižući se iz
klečećeg stava sa puškom u rukama. Zapucao
sam rafalno i pogodio ga u prsa. Pao je na leđa. Bio sam ubijeđen da je mrtav
jer sam mu se dobro zagledao u lice. Zapucalo je i dole oko sela. Ne vidjevši
druge vojnike, krenuo sam dalje sa
namjerom da po povratku uzmem pušku od ovog kojeg sam ubio. Borba nije dugo
trajala, odbili smo napad na sela jer je iznenađenje izostalo mojom pucnjavom.
Na povratku, vidio sam da nema ni srpskog vojnika ni puške. Pomislih da su ga
njegovi izvukli. jer sam po uniformi
znao da se radi o nekoj specijalnoj jedinici. Oni imaju običaj da zabace kuk pa
onda svoje mrtve tako izvuku “, ispričao je Daut Tihić , za Deutsche Welle.
Dane
Vasić kako se ispostavilo da se zove „ubijeni" , sad je siguran u
istinistost priče i postaje ozbiljan, led se otapa kad Daut kaže da mu je
iskreno drago što je živ, da ga nije ubio i da ne mora ga nositi na duši.
Slijedi i zvanično upoznavanje. Po balkanskom običaju popila se po jedna rakija – bio je to početak novog prijateljstva.
Priču
dalje nastavlja Dane Vasić: „Zbog stalnih napada iz tih sela planirali smo
akciju i ja sam kao neko ko poznaje teren krenuo u izviđanje. Imali smo sve
informacije i to je trebala biti rutinska akcija. U jednom trenutku nešto
je u mojoj blizini krcnulo. Okrenuo sam
se i vidjeo čovjeka sa puškom uperenom u mene. Zbog sličnih uniformi nisam u
trenutku siguran jeli „naš“ ili „njihov“. Taj trenutak neodlučnosti je bio
presudan da on bude brži inače bih ja njega ubio. Nisam čuo pucanje samo sam
vidio da cijev njegove puške vibrira. Osjetio sam strašan udarac koji me
odbacio unazad nekoliko metara i to je sve čega se sjećam. Kad sam došao sebi
sazao sam da su me „moji“ izvukli, vidio sam poderan pancir koji je zaustavio
metke i raskomadan kundak od puške.To me je spasilo. Imao sam sreću da ostanem
nepovrijeđen“, kaže Dane Vasić.
Nakon
susreta u kafani Daut i Dane postaju prijatelji, počinju sarađivati i čak
praviti planove za budućnost: za zajednička ulaganja. Dane živi na drugoj obali
Drine u Bajinoj Bašti u Srbiji. Bavi se otkupom ljekobilja, šumskog voća i
plodova, ima vlastitu hladnjaču i lanac trgovina suvenirima.
„Planirali
smo da otvorimo zajedničku firmu koja bi
povezala ove aktivnosti iz poljoprivrede kojim se ja bavim i ove i
privredne koje ima Dane“, kaže nam Daut. Uradili smo već projekat da pogon bude
na Kragivodi (op. autora Planinaska visoravan
na polovini puta Srebrenica-Skelani) ali to je trenutno na čekanju zbog
ovih političkih previranja u lokalnoj administraciji“.
„Došlo
je do tog nekog zastoja, ne znam zbog čega ali znam da nije do nas jer mi smo
riješeni da sarađujemo i siguran sam da ćemo u tome uspijeti“ kaže Dane.„Čini
mi se da naša saradnja i dobri odnosi nisu po volji nekima i na to ne gledaju
blagonaklono. Draže bi im bilo da se mi svađamo i da svako živi u svom
nacionalnom toru, kako bi oni lakše vladali“ primjećuje Daut.
Dane
klima glavom i dodaje: „Počeli smo otvoreno razgovarati o tome, ko je gdje bio,
šta je radio u ratno doba. Ja nemam čega da se stidim. Nisam uradio ništa loše
i nezakonito. Bio sam vojnik i nosio pušku kao i on. Pucao sam u vojnika,
vojnik u mene, jednostavno rat je takav, moraš se tako ponašati. Pucaš da ne bi
bio upucan", kaže Dane. „Ima izreka, zavadi pa vladaj. Ja mislim koliko je
Daut želio rat toliko sam ga i ja želio. Rat nam nije trebao jer nikad nikom
ništa dobro nije donijeo. Moja poruka bi bila da onaj ko želi rat, rat mu u
kući bio“, zaključuje ovu neobično priču o najboljim (ne)prijateljima Dane
Vasić.
Izvor: Deutsche Welle/Marinko Sekulić
