U njemu se ističe i da je pitanje nestalih osoba ključno u procesima pomirenja i izgradnje mira na prostorima bivše Jugoslavije, te se stoga niti smije niti može odustati od daljeg traženja istine o tome šta se desilo sa ljudima sa kojima smo nekada dijelili isti životni prostor, a koji se danas vode kao nestali.
Izvještaj se bavi problematikom nestalih osoba po pojedinim zemljama regiona, ali i međuregionalnom saradnjom, te identifikuje neke od osnovnih prepreka u dostizanju krajnjeg cilja, otkrivanju sudbina svih nestalih.
“Ključne institucijalne prepreke se ogledaju ili u nepostojanju zakona, koji ciljano, doslijedno i sveobuhvatno tretiraju ovu oblast ili ako ti zakoni postoje, onda nedostaje njihova potpuna implementacija. Dalje, pitanja koja u institucionalnom smislu ostaju otvorena se odnose takođe i na institucionalnu regionalnu saradnju u procesima traženja nestalih, jer se ovo pitanje ne može riješiti samo u okviru jedne države, nego čini saradnju neophodnom. Sa druge strane, organizacije porodica nestalih osjećaju zamor i frustraciju nakon toliko godina uzaludnog traganja i nadanja, a snaga tih udruženja, njihovo prisustvo i njihov rad su od neprocjenjive vrijednosti za procese traganja. Naravno, ne smije se zaboraviti i međunarodni faktor, koji je godinama unazad igrao važnu ulogu u ovim procesima, a čiji fokus se zasigurno usmjerava na druga žarišta u svijetu”, ističe autorka izvještaja Aleksandra Letić.
Iz Balkanskog fonda za demokratiju i Međunarodna komisije za nestale osobe (ICMP) koji finansira projekat “Uspostavljanje održivih mehanizama zagovaranja i praćenja procesa rješavanja pitanja nestalih osoba na području bivše Jugoslavije” a u okviru kojeg je izvještaj i pripremljen navode da „najveći problem u procesu traženja nestalih u regionu je nedostatak informacija o lokacijama grobnica, što opet ima uticaja na institucionalne i vaninstitucionalne probleme”.
Kao i druge zemlje koje su predmet ovog izvještaja BiH je posebno proučena sa stanovišta dosadašnjih metoda i uspjeha u pronalaženju nestalih lica, te preporuka kako da se oblast unaprijedi.
Letićeva ističe da je BiH u tom smislu veoma zanimljiva zemlja, koja ima Institut za nestale osobe, ima Zakon, a to samo po sebi je više nego što su imale ili imaju većina zemalja u svijetu koje su prošle sličnu sudbinu kao mi.
Međutim, dodaje ona, postojanje Zakona ne garantuje da se problem rješava, a BiH i tu pokazuje na sopstvenom primjeru kako dobra, pozitivna rješenja mogu doprinijeti usporavanju procesa koji vode do rješenja.
“Onda imate niz problema koji se odnose na procese ekshumacija i identifikacija, na procese uspostavljanja CEN-a, na uspostavljanje Fonda za pomoć porodicama nestalih, politički uticaj na rad Instituta, politički uticaj članova Instituta, međuentitetska i međuinstitucionalna saradnja, itd. Doista ima prostora za poboljšanje, ako bude vremena volje, razumijevanja onih od onih od kojih to poboljšanje zavisi”, navodi Letićeva.
U ICMP-u ističu da je regionalna saradnja na operativno dobrom nivou, ali kao i sve ostalo uvijek se može više napraviti, te ubrzati proces. Dodaju i da je odgovornost na lokalnim vlastima, ali međunarodna zajednica je svakako odigrala veoma važnu ulogu kroz svoju pomoć i asistenciju lokalnim vlastima.
Letićeva ističe i da je uticaj i pritisak od strane međunarodnih organizacija ocjenjen od udruženja kao potreban ali i kao nedovoljan.
“Čini se da udruženja najviše nade polažu u taj pritisak, a najviše strahova osjećaju u kontekstu mogućnosti odlaska tih organizacija. Institucije to ne nazivaju pritiskom niti uticajem, nego ga definišu kao podršku, koju smatraju neophodnom i poželjnom, ali ipak ističu sopstvene kapacitete, posvećenost, samostalnost u radu. Vrlo je teško procijeniti koliko međunarodne organizacije sada imaju uticaja, jer je to u ranijim fazama sigurno bilo jasnije i vidljivije”, kaže Letićeva.
U izvještaju se ističe da kada je riječ o kapacitetima koji nedostaju za efikasnije funkcionisanje udruženja porodica poginulih i nestalih sa prostora nekadašnje Jugoslavije, izdvojeni su: finasijska sredstva za nesmetan rad članova udruženja, tehnički resursi (oprema, prostor), te veći broj mladih članova koji će biti uključeni u realizaciji različitih aktivnosti.
Takođe navedeno je da Udruženja porodica poginulih i nestalih najvećim dijelom podržavaju državne – 36% ili opštinske/gradske vlasti – 21%, pri čemu se podrška uglavnom odnosi na izdvajajanja za operativne troškove udruženja. “Imajući u vidu da budžetska sredstva čine ukupno 1/5 svih izvora finansiranja, može se primjetiti da su udruženja porodica poginulih i nestalih na prostoru bivše Jugoslavije često usmjerena na rješavanje pitanja samoodrživosti, što dodatno otežava rad na rješavanju problema u vezi sa procesom traženja nestalih osoba.”
autor: Senka Ćopić
