Priča počinje sa prepričavanjem ličnog
iskustva gdje je autorica na ručku sa ocem koji ju je u sredini ručka pitao:
„Kakvi
su tvoji planovi sa životom. Da li se planiram „smiriti“ i osnovati porodicu?
Da li štedim za stan? Kakavi su moji planovi za karijeru?“
Uslijedio je trenutak tišine u kojem je
ćerka gledala u oca da bi rekla klasičnu tinejdžersku frazu „I dunno“ u prevodu
„Ne znam“.
Samo što ja nisam tinejdžerka, ja
imam 34 godine, navodi autorica.
„Kada je bio mojih godina moj otac je gurao
kroz školu moju šest godina stariju sestru i mene, a imao je i trogodišnj ćerku
kod kuće. Vodio je posao već deset godina, imao kuću i uplaćivao penziju“.
Sve u svemu klasični scenario muškarca
srednje klase tog vremena.
Sa druge strane ja živim u
iznajmljenom stanu sa mlađom sestrom, neku malu ušteđevinu imam, o penziji ni
govora.
A o planovima za djecu, oni su upravo
u tom domenu, u ideji.
Moji životni planovi idu, kako to moj
otac voli reći, toliko daleko koliko je prvi vikend.
Iako ja jesam zreli član društva,
plaćam poreze, račune, idem na posao, sa druge strane sam beznadežni negiraoc svojih godina.
Mislila sam ranije da ću do ovih
godina sresti ljubav svoga života, izborom ili sudbinom, to se nije desilo. Umjesto toga vodim život kakv sam i
prije deset godina. Još uvijek nisam odrasla kao treba.
Ali barem mogu da se utješim sa
činjenicom da nisam jedina.
Prošle nedjelje sam čitala da postoji
i naziv za sve kao što sam ja, mi smo pripadnici Petar Pan generacije, grupe od
25 do 40 godina starosti koje opstaju u vremenu produžene adoloscencije,
izbjegavajući zamke odgovornosti – brak, hipoteke, djecu… koliko god je to
moguće.
„Naše društvo je puno izgubljenih dječaka
i djevojčica koji se igraju na granici odrastanja“, istakao je profesor Fran Furedi, koji proučava ovaj
fenomen na univerzitetu Kent.
Ove osobe, mogu da žive sa svojim
roditeljima do svoje tridesete, da odgađaju brak što duže ili da ostanu samci
do duboko u srednje godine.
Sedamdesetih, muškarci su stupali u
brak sa 24 godine, a žene sa 22. Danas je prosjek godina kada muškarci stupaju
u brak 32, a za žene 30.
I zašto je to tako danas, zašto se moj
život toliko razlikuje od generacije moga oca?
Možemo okriviti ekonomiju. Taj prvi korak kupovine kuće, stana jeste teži
nego ikad. Svaki dan svjedočimo iseljenjima zbog nemogućnosti otplaćivanja
kredita. Više od tri miliona mladih između 20-35 godine živi sa svojim
roditeljima. Trećina ih je muškaraca, a 18 odsto je žena. I oni koji ne žive često
su finansijski zavisni od roditelja.
Moji roditelji meni ne mogu pomoći
finansijski zbog čega mi je ideja o kupovini stana čini nemogućom.
Profesor Furedi ističe da ne možemo
kriviti ekonomiju. „Ideja da je danas mladima gore nego ikad zahtijeva totalnu
istorijsku amneziju. Recesije i krize su dešavale mnogo puta kroz decenije,
u mojoj generaciji si bio svjestan da se boriš sam, danas su sve sami izgovori“.
On smatra da se u pozadini svega ovog,
odbijanja da odrastu, nalazi strah.
„Ljudi su preplašeni da sebe vide kao
odraslu osobu. Oni ne mogu vidjeti ništa lijepo u tome. Sve naše vrijednosti se
vežu za mladost, a što se krećemo dalje od toga sve smo više utučeni“, kaže
Furedi.
I dok je generacija mojih roditelja
težila da se odškoluje, nađe zaposlenje, osnuje porodicu sve do svojih ranih
dvadesetih, mi imamo prozor mogućnosti koji nam dopuštamo da se igramo malo
duže.
Kontracepcija i promjene društvenih
pogleda znači da ne moramo odmah da gledamo kako ćemo dobiti djecu. Moja majka
je imala tri izbora šta da radi, ja i moje sestre imamo puno više.
Mi smo ukratko razmaženi od
mogućnosti. I takođe nismo ni previše sretni zbog ove naše slobode. Stalna
razmišljnja da li ili ne ući u brak, šta i kako dalje dovode do pregorevanja i
depresije.
Dvoje mojih prijatelje nedavno su
našli načina da kupe kuću i sretni su u svojoj novoj fazi života.
Pomišljam da je vrlo izvjesna opasnost
da ću uskoro na zabavama biti jedina koja pleše sama, dugo nakon što se muzika
ugasi. A ja to ne želim.
Možda je vrijeme da konačno odrastem.
Možda nakon ovog ljeta.
(Frontal)
