Dugo sam tu
stajala. U blizini se nalazi spomen-park, ašik-mjesto moje generacije. Znam da
je to mjesto devastirano i ne želim da ga vidim. Stojim i razmišljam. Jednom je
jedan narod napravio veličanstven park u spomen na hiljade ubijenih Jevreja i Srba,
u spomen na žene i djecu koji su tu izdahnuli, da bi novi naraštaji baš na tom
mjestu mržnju pobjeđivali snagom ljubavi i mladosti. A samo deceniju i po nakon
izgradnje tog parka, koji je bio mjesto zajedništva i ljubavi, kroz njega je
prošla jedna linija, paradoksalno, linija razdvajanja – granica između Republike Srpske i Federacije BiH.
Krenula sam prema gradu, povremeno zastajkujući. Uvijek sam
Sarajevo voljela gledati sa ovog brda, dok su drugi za nadahnuće radije birali
brda iznad Čaršije. Svoj rodni grad nisam vidjela nekoliko godina. Toliko dugo nisam
vidjela mamu i tatu. Radujem se susretu i povratku. Rat je završen. Godina je
hiljadu devet stotina devedeset sedma. Razmišljam zbog čega ranije nisam došla.
Sve je drugačije nego što sam zamišljala i pretpostavljala. Nisam mnogo
odmakla, kad sam ugledala rulju ljudi koji urlaju na mene i sa štapovima u
rukama hode mi u susret. Nisam čula šta govore. Lica im nisam vidjela. Sve što
sam čula i vidjela bio je tuđ, provincijski govor i seoska narodna
nošnja. Bili su mi sve bliže. Nisam bježala. Rukama sam prekrila glavu i u
momentu kad je trebalo da primim prvi udarac, zažmurila. U tom trenutku sam
začula melodiju pjesme ‚‚Vidovdan".
Otvorila sam oči i pogledala u pravcu
iz kojeg dolazi zvuk muzike. Pisalo je ‚‚Kafana kod Bide". Kratko sam
osmotrila i ta melodija me je ohrabrila da krenem prema Grbavici. Na putu do
Grbavice shvatam da mojih roditelja više nema. Sad već ne znam gdje sam i kod
koga sam krenula. Tom spoznajom me obliva veliki talas tuge i osjećanja koja
nikad ranije nisam osjetila. Ljeto je dvije hiljade sedamnaesto. Jevrejsko groblje je jedan od najznačajnijih
spomenika kulture koje
Sarajevo ima. Poslije praškog, to je najveći sakralni
jevrejski kompleks u svijetu. Sefardi su Bosnu etapno naseljavali tokom šesnaestog stoljeća. U tom vijeku je
formirana i jevrejska opština, kao i ovo groblje. Moj deda je sahranjen tu. Tu
počiva, po liniji moje majke, narod kojem dijelom pripadam, a od kojeg su u
Sarajevu ostali samo grobovi. Saznanje da sam se sjetila da tu počiva otac moje
majke, čovjek koji je zadužio srpsku književnost i Bosnu i Hercegovinu,
razuvjerava me da u Sarajevo nisam došla uzalud.
Otvarajući kapiju Jevrejskog groblja, shvatam da sam na
groblju Svetih arhangela Mihaila i Gavrila na Koševu. Od drugih spomenika
pažnju mi odvlači kapela na čijem zidu piše: ‚‚Blago onom ko dovijeka živi,
imao se rašta i roditi". Tu počivaju Gavrilo Princip i njegovi drugovi,
vidovdanski heroji. Primjećujem da kapela arhitektonski podsjeća na crkvu u
Pofalićima i kroz glavu mi prolazi ime profesora Deroka.
Oko mene se na spomenicima kao na traci nižu prezimena:
Jovanović, Obradović, Jeftanović, Savić, Đurđić, Skarić, Despić, Babić,
Kovačević, Ceković… Znam da su to ljudi koji su kroz generacije Sarajevu dali
mnogo. Neprocjenjivo materijalno i kulturno bogatsvo, kojim se Sarajevo i danas
diči. Tražim ime moga oca. Moj otac je bio ljekar i profesor na Medicinskom
fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Do rata je živio jugoslovenski san, koji mu
je obezbjedilo njegovo obrazovanje, status u društvu, i na prvom mjestu moja
majka, moje sestre i ja.
U svijesti stanovništa Sarajeva te hiljadu devet stotina
devedeset druge, aposlutno ništa nije nagovještavalo rat, iako je on buktao u
susjednoj Hrvatskoj, iako je politička situacija bila usijana do mjere da svako
racionalan može prepoznati nadolazeću nesreću –običan svijet, Sarajlije,
živjeli su u zanosu. Ni u takvim uslovima nisu vidjeli opasnost i nisu željeli vjerovati
da je tako nešto u Sarajevu moguće. Nisam vjerovala ni ja. Privođenja mog oca
na policijska salušanja, kao i privođenja mnogih sarajevskih Srba, počela su s
prvim ratnim dejstvima. Maltretiran je i ponižavan i u našoj kući.
Vraćao se otac porodici pretučen i zlostavljan dva puta.
Treće odvođenje nije preživio. Masakriran je i ubijen. Za njegovu smrt, kao i
za smrt stotina, možda i hiljada sarajevskih Srba, niko nije odgovarao.
Tražim njegov grob. Nižu se prezimena: Basara, Jovanović,
Petrović, Kešeljević, Nikolić, Irbi, Skenderov, Božić, Ristić… Mog oca nema.
U blizini je Medicinski fakultet. Odlazim do zgrade fakulteta. Na zidu zgrade
stoji spomen-ploča sa imenima ubijenih i poginulih studenata i profesora. Tražim
njegovo ime. Imena mog oca nema ni ovdje. Spuštam se niz Koševo. Gledam lica
veselih ljudi. Znam da je svaki drugi u ovom gradu došljak. I on je kao i ja,
ratnom nesrećom dospio u nečiji grad. Drago mi je zbog osmjeha na licu tih
ljudi. Drago mi je da je ovaj grad preživio i živi, ali neprestano mislim o
tome kako imena mog oca u ovom gradu nigdje nema. Sjedam na klupu u Koševskom
parku. Ovdje sam provela sate i sate školskih odmora.
Na klupi su raširene
novine i veliki naslov ‚‚Spisak ubijenih Sarajlija, žrtava srpske agresije na
glavni grad". Konačno pronalazim ime svog oca. Dugo sam tu sjedjela i
gledala u slova njegovog imena.
Na Kovačima sam. Na tabli piše ‚‚Šehidsko mezarje –
memorijal Kovači". Znam da su šehidi muslimanski borci koji odlaze u raj. Tužan prizor, hiljade nišana. I ti
su se ljudi borili za opstanak, a u ime neke politike, koja je svojim sinovima
odgodila sudnji dan i na ovom svijetu obezbjedila raj. U moru nišana repoznajem
ime ubice moga oca. Šehid! Razmišljam, koliko li je ovakvih šehida i junaka na
svim stranama, koji hode rajskim vrtovima, i koliko ih je kroz istoriju bilo, a
koje danas mrtve proslavljamo. Slike se nižu. Katedrala – sarajevska ljepotica.
Saborna crkva – hvala sarajevskoj gospodi i trgovicma na ovoj ljepoti. Prolazim
pored Begove džamije. I danas je njeno dvorište poseban prostor. Možda je ova
džamija i najsjaniji biser Sarajeva. Nije mi žao što sam došla, iako sam se
zarekla da moja noga u Sarajevo više nikad nećekročiti.
Stara crkva – razmišljam o tome da sljedeći put moram
dovesti djecu na mjesto odakle je sve krenulo, mjesto oko kojeg se širilo
trgovište, a kasnije i čaršija. Muzej ove crkve je jedan od najznačajnijih
muzeja tog tipa u svijetu. Ruka Svete Tekle, prvomučenice i sluškinje Boga
živoga. Prolazim pored napuštene i u korov zarasle kuće mog djeda u kojoj je napisao
svoja najznačajnija djela. Konačno, u daljini vidim kompleks Jevrejskog groblja. Razmišljam o tome zašto
ga ranije nisam mogla naći. Grob mog dede.
Moj deda je nakon Drugog svjetskog rata jednu
svoju pripovjetku posvetio svojoj pokojnoj majci Sari, gdje kaže da je srećan
što je ona umrla na vrijeme i što nije doživjela strahote kojima je on bio
svjedok. Ja sam devedeset druge godine, a i mnogo godina nakon toga, govorila
da me u tragičnoj sudbini mog oca tješi jedino što je ubijen tog avgusta, a ne
poslije u toku rata, panije morao da doživi sve što se desilo srpskom narodu.
Masakriran je i ubijen, kao što tužno reče moj deda, na vrijeme i samo zato što
je bio Srbin. Oni koji su ubili i masakrirali mog oca, unesrećili su potomke
onoga čija su književna djela bila njihova obavezna školska lektira. Zagledana
u sunce koje se polako povlači iznad sarajevske kotline, shvatam da sam budna,
daleko od Sarajeva i u tuđoj zemlji. Avgust je dvije hiljade sedamnaestog ljeta
Gospodnjeg. Mjesec u kojem su prije dvadeset i pet godina, u ime nezavisne Bosne
i Hercegovine, mom ocu uzeli život.
Piše: Peđa Kovačević
