osam godina, čitajući, dakle, zapise o našoj svakodnevici, ali i o
prošlosti i
o budućnosti (ako je još uvijek imamo) – htio sam doista dati komentar o
sadržaju tekstova koji su pred nama. Ali, već na početku, nakon čitanja
samo nekoliko zapisa, pokazalo se da
je jedan takav naum gotovo nemoguć: koliko zbog raznovrsnosti onoga o
čemu
zbori naš autor toliko ili još više,
zbog mojih očigledno skromnih sposobnosti da na jedan uobičajeni način
predstavim ono što je sadržaj Puhalovog ispisa. Otuda odlučim da se
okrenem nečemu drugom: ne tome šta autor piše već kako, na koji način,
to čini.
Tragom ove moje, sasvim lične odluke, zapisi Srđana
Puhala učiniše mi se nekako posebnim, naročitim. Naime, u ovim zapisima
nalazimo sadržaje koji nam se mogu činiti dnevnim ili pak opštepoznatim:
izgleda kao da znamo šta nam se to događa svaki dan, šta i kako rade oni koji o
nama bespogovorno odlučuju, kako jedna cijela galerija karikaturalnih
političkih likova ponižava i poištava naše živote, kako u te iste živote
brutalno instalira vrijednosti koje su
sve samo ne ljudske. I naravno, kako nas, gotovo volšebno, vraća u bližu ili
dalju prošlost, ali isključivo u tamne strane te prošlosti.
Ta sila je tamna, mračna, dakle ista onakva kao što
su njeni izvori. I ciljevi, naravno.
Prethodna dijagnoza očigledno nije sporna. Ona
promiče svakom stranicom, svakim retkom Puhalovog teksta. Ali promiče na jedan
poseban način, na način ironije.
U knjigama
starostavnim, između ostalog, pročitah i to
da je ironija najviša duhovna forma – kako mišljenja tako i kazivanja.
Te knjige nam kazuju da je ironija ne samo stilska figura, već je i unutrašnji
izraz onog umijeća u kojem o onome svakodnevnom, o srcu i strasti življenja,
govorimo tako da se iz te unutrašnjosti donekle izmaknemo da bismo, takoreći,
spolja bolje vidjeli šta nam se to doista događa. Dakako, da bolje vidimo i šta
nam se to doista događalo u prošlosti ili šta će se tek događati u budućnosti.
Obdaren
ovakvim umijećem, Srđan Puhalo koristi i različite forme iskaza. Ponekad su to
igrokazi, kratki tekstovi pisani po kanonima pozorišne dramaturgije: glumci (i
glumice) razmjenjuju besmislene riječi i rečenice, međusobno se ne razumiju,
publika (tj. narod) takođe ih ne razumije, a oni razumiju samo jedno – na sceni
su isključivo zato da imaju što više novca, vila, stanova i svekolikih drugih
privilegija. O tome – kako rekoh, na
ironičan način – zbori naš autor.
Naredna forma Puhalovog iskaza su kolumne. Poznato
je da riječ kolumna znači „stub“. Takođe je poznato da stubovi mogu biti
stameni, čvrsto utemeljeni, ali i da mogu takođe biti ruševni. Naš autor,
sasvim otvoreno, piše i o takvim stubovima (posebno o ovim potonjim) navodeći
šta se sve zbiva kada se urušavaju, recimo, političke partije i njihovi lideri,
istinske, univerzalne ljudske vrijednosti, kada se ratni zločin izjednačava sa
herojstvom ili patriotizmom itd. Sjajni su primjeri političke stranke imena
Savez nezavisnih socijaldemokrata koja ima pogrešan naziv, jer vodi politiku
koja nema nikakve veze sa idejom socijaldemokratije, a možda ima i pogrešnog
lidera. Kao što su, takođe, sjajni primjeri i onih koji sasvim otvoreno, bez
imalo skrupula, kruže na političkim scenama oba nam entiteta, tako da u tom
njihovom kruženju više i ne znaju kojoj političkoj partiji ili kom bloku
pripadaju. Ovome treba dodati i cijeli niz primjera koji nam svjedoče o
licemjerju političara čiji su stvarni rad i rezultati tog rada takvi da njihovi
podanici nikad lošije nisu živjeli. Zato im je vlast Republike Srpske napravila
u Banjaluci jedno novo groblje – ako ne mogu da žive kao ljudi neka onda
ljudski umru. Mada (ovo je moj dodatak) to groblje opet nije namijenjeno
ljudima već isključivo Srbima, Bošnjacima i Hrvatima, mada doduše postoji i četvri
dio planiran za ateiste.
Ako imam tu slobodu, usudio bih se reći da je Srđan
Puhalo, u svom upravo ironičnom maniru, zapravo najavio da ovdje ne samo što
kao ljudi ne možemo živjeti, nego, kao takvi, ne možemo ni umrijeti.
Naš stvarni, realni život je postao virtuelan. Dakle
nestvaran. Kao sjajan psiholog, Srđan Puhalo je i ovdje, dakle, na stranicama
svojih zapisa, napravio i jedan virtuelni upitnik, sa isto tako virtuelnim
pitanjem: ko je, zapravo, pravi Srbin? Odgovori se, naravno ne mogu prepričati.
Njih treba čitati. I iskušavati.
Svemu
navedenom treba dodati da je naš autor, u ovim zapisima, napravio i jedan
interesantan višedjelni Priručnik o Republici Srpskoj – za početnike. Tu su
različiti pojmovi, vezani za ovaj entitet dati gotovo nadrealistički. Oni kao
da nam šalju poziv na čitanje.
I
na kraju, pomenuo bih ovdje i – isto takav, ironično- poetski pokušaj da se bar
dio naše turobne, mračne, stvarnosti odslika i poetski. Slijedi primjer iz
haiku poezije Srđana Puhala:
Milioni cvjetova jabuke,
Oprašiti se moraju.
Jer on treba vratiti kredit.
Ili drugi primjer:
O, pužu, gdje tako žuriš?
Idem u Evropu.
Idemo i mi, ali polako, polako.
Dakako, ne treba ni pominjati da se ovdje radi
o ironiji. Kao što je ironičan i jedan Puhalov zapis pod naslovom „Moj komšija
heroj“. To je zapis o Dušanu P. Iz Gundulićeve ulice u Banjaluci, koji je
goloruk spriječio pljačku jedne tamošnje prodavnice, u koju su pljačkaši upali
u po bijela dana.
To
su, valjda, pravi heroji. Kao i Srđanova baba Radojka, koja i dan-danas šalje
Srđanu (i ne samo njemu) poruke sa onoga svijeta. I ona je heroj. A tako je
valjda jedino i moguć pravi život. Onaj ljudski.
No, da ovaj komentar ne bi bio završen odviše
patetično, moram dodati da su i sami Puhalovi tekstovi jedna posvemašna kritika
naše zbilje i to pod onom najdubljom i najljepšom krinkom.
Pod krinkom ironije.
Miodrag
Živanović
