Prividno zaokuopljeni sobom živimo tuđe živote

"Jedna draga osoba me prije par dana podsjetila na nešto.

Znate, ja se sjećam vremena, kada su se ljudi viđali sa svojim prijateljima svakog vikenda. Od stana do stana, od kuće do kuće. 

Sjećam se da su svi pušili i da nikom nije smetala zavjesa koja se osjeti na dim. I da se nije umiralo od raka. 

Sjećam se da su se mezila kuvana jaja, onako presječena na četiri dijela i neke kisele crvene paprike posute bijelim lukom. Da se pila domaća rakija koju je svaka kuća imala i neka teretna piva. Da mi klinci nismo pili kolu već neke, vesele, obično domaće pravljene, sokove na razmućivanje. 

Da se odjeća prenosila sa koljena na koljeno. 

Da se u restoran išlo samo za godišnjice i eventualno rodjendane. Da za okretanje jagnjeta nije trebao krov nad glavom već samo livada.

 Da se nikad nije pričalo o politici i da se uglavnom smijalo. Mada ne mogu da se sjetim šta je tema razgovora bila.

Sada nam zavjese smrde, sada nam gosti ne dolaze niti mi gdje idemo, sada su nam ormari puni odjeće koja nam se ne svidja, sada nam za okretanje jagnjeta treba pečenjara, sada klinci ne razvijaju maštu kroz igru već je svako u svom ćošku sa telefonom i čašom kole, sada se vidjamo po restoranima da bi se svadjali o politici a ne smijali. Sada ne pušimo i hranimo se zdravo a umiremo od raka.

Prividno zaokuopljeni sobom živimo tuđe živote."