Ako je suditi po sjećanjima radničkih tribuna s početka prošlog vijeka, i današnji sindikalci bi od njih imali šta da nauče.
O prvom prvomajskom uranku, organizovanom 1906. godine u Zborniku “Banjaluka u radničkom pokretu i NOB“ zabilježeno je tek da je, “proslava odražana uprkos (policijskoj) zabrani”.
Ali, ključni majski događaj je uslijedio 20 dana nakon Praznika rada, kada je počeo je prvi generalni štrajk u gradu.
Oko 700 radnika Fabrike duvana, te građevinaca, rudara i zanatlija ulogorilo se na Petrićevcu. Četiri dana su odbijali da siđu u grad i vrate se na posao, sve dok nisu dobili povećanje plata od 10 do 30 odsto.
U to vrijeme Banjaluka je bila u sastavu Austrougarske i imala je pivaru, pilanu, rudnik uglja, elektranu, ciglanu, Fabriku duvana i Fabriku marama.
Radnici, organzovani u sindikate, imali su fond, iz koga su tokom štrajkova primali pomoć, a imali su i svoju menzu, u kojoj su se štrajkači besplatno hranili.
Solidarnost im je pomogla da mjesecima istrajavaju u štrajkovima. Tako je 1920. štrajk trajao od maja do kraja oktobra.
Kako je zabilježio bravar, Branko Pajić, upornost se isplatila: poslodavci su primorani da potpišu kolektivni ugovor i povećaju nadnice skoro za trećinu.
Proslave Prvog maja su sve do 1921. godine bile masovne i javne. Tako je 1920. u prvomajskoj povorci kroz grad prošlo 3.000 radnika i građana, narodno veselje je trajalo cijelo poslijepodne, a uveče je u Radničkom domu održana igranka.
Nakon što je, zbog navodne „prokumunističke propagadne“ država zabranila rad sindikata, banjalučki radnici su se okupljali u sportskom društvu „Borac“ i KUD „Pelagić“.
Prvomajski uranci organizovani su ilegalno, na Petrićevcu, u Trapistkoj šumi i na Trešnjiku, gdje su pjevali, u to vrijeme zabranjenu Internacionalu i Marseljezu.
Koliko su se kapitalisti i vlast plašili radničke klase i 1. maja, svjedoči i podatak da je Uprava policije je u aprilu 1932. naredila poslodavcima da od 30. aprila do 2. maja pojačaju noćne straže i da dostave policiji spisak svih radnika koji tih dana nisu došli na posao, da bi ušli u trag onima koji ilegalno proslavljaju zabranjeni praznik.
Pješice do Dubrovnika
Koliko je tridesetih godina radnicima bilo teško svjedoče i sjećanja banjalučkih pekara i građevinaca, koji su išli pješice ili na biciklima čak do Splita i Dubrovnika u potrazi za poslom.
Parada
Nakon Drugog svjetskog rata, radnička klasa je došla na vlast, a u Banjaluci, kao velikom industrijskom centru, koji je pred rat imao više od 60.000 radnika, Prvi maj je slavljen kao jedan od najznačajnijih praznika.
Pedesetih i šezdesetih slavlje je počinjalo paradom, kojom su se slavile radne pobjede.
Masleša
Veselin Masleša, prvi školovani socijalista u Banjaluci, učestvovao je u debatama u Radničkom domu, ali je, kako su svjedočili radnici, govorio „tako učeno da ga ništa nisu razumjeli“.
Izvor: Blic
