Nije sporno da je taj dan posebno bolan za Bošnjake, kao što nije sporno niti da taj dan treba adekvatno obilježiti. Međutim, ako ljudi ovdje žele da počnu stvarati elementarne pretpostavke normalnog života, mira i bezbjednosti na ovom prostoru, onda je potrebno prestati sa jeftinim političarenjem i stvari na jasan način postaviti na svoje mjesto.
Što se tiče Republike Srpske, na prvom mjestu je važno da se konačno zauzme jasan stav po ovom pitanju. A taj stav je svojevremeno zauzeo tadašnji predsjednik Republike Srpske Dragan Čavić koji je dešavanja u Srebrenici nazvao strašnim zločinom i velikom mrljom na obrazu srpskog naroda. Taj zločin, rekao je tada Čavić, nije počinio srpski narod već su ga počinili neljudi i psihopate u ime srpskog naroda. Zato je veoma važno da Srbi taj zločin jasno osude, da ga ne umanjuju i da ga ne opravdavaju zločinima koji su od strane drugih počinjeni nad srpskim civilima.
Taj stav treba da bude trajni stav Republike Srpske i njenih institucija. Apsolutno je amaterski i nedržavnički da svaki naredni predsjednik Republike, a zarad dnevnopolitičkih potreba, ili osporava Čavićevo izvinjenje povodom zločina u Srebrenici, ili da se stalno izvinjava za ono za šta su se institucije Republike Srpske već izvinile i što su priznale da se desilo. Stoga, treba jasno reći da su predsjednici Republike Srpske i Srbije, Dragan Čavić i Boris Tadić, baš kao i parlamenti Republike Srpske i Republike Srbije, osudile već zločin u Srebrenici. Naše institucije i političari, dakle, ne mogu dovoditi u pitanje taj strašni zločin, niti ga trebaju dimenzionirati iznova i iznova na drugačiji način.
S druge strane, niko od Srba i Republike Srpske ne može tražiti da Srebrenicu postavi kao simbol svih užasa i zločina koji su se na ovim prostorima dešavali ne samo u posljednjem, nego i u svim ostalim ratovima na području Balkana vjekovima unazad. Ako bilo ko misli da će Srbi kao narod prihvatiti da su najveći krivci za balkanske vjekovne mržnje i krvoprolića, onda taj neko mora biti svjestan činjenice da nema srpske porodice koja nije nekog izgubila u ratnim sukobima u posljednjih stotinu godina, odnosno da je čak i matematički prilično jednostavno utvrditi da su Srbi procentualno najveće i najbrojnije žrtve zločina na ovom prostoru.
Ta činjenica, naravno, ne može biti i ne smije biti opravdanje za zločine koje su prema Srbima počinili drugi, međutim ako bi se ta činjenica prenebregavala onda bi to jasno značilo da je neko pokrenuo proces prekrajanja istorije i istorijskog sjećanja jednog naroda, a takvi procesi na Balkanu rezultiraju uvijek istim-novim ratovima i mržnjama.
Prema tome, ako se zaista iskreno žele mir, pomirenje i slobodan život za sve ljude u Bosni i Hercegovini, onda se Srebrenica mora početi istinski uvažavati kao mjesto ogromnog zločina i još veće tuge porodica nastradalih, a ne kao mjesto koje služi političarima za podizanje rejtinga i stratezima Zla kao sjeme budućih zločina. Srpski narod i institucije Republike Srpske trebaju 365 dana u godini da pokazuju da je njihov odnos prema Bošnjacima nediskriminatorski, da su ti ljudi ravnopravni i slobodni građani Republike Srpske i da su oni ne neko nužno zlo, nego naše komšije, prijatelji i ljudi koji mogu dati svoj puni doprinos razvoju i Republike Srpske i Bosne i Hercegovine.
Na taj način mi ćemo praktično pokazati kakvom vrijednosnom i civilizacijskom modelu pripadamo, te ćemo se trajno i institucionalno vezati za tekovine vladavine prava, etičke principe i načela za koja vjerujemo da su nam ih ostavili preci u amanet.
