Ne umanjujući važnost odluka Ustavnog suda
BiH u pogledu ocjene ustavnosti nekih drugih zakona, u posljednje vrijeme veliku pažnju privlače
odluke o ocjeni ustavnosti zakona kojima se uređuje svojina na prirodnim resursima Republike
Srpske (poljoprivredno zemljište, šume i šumsko zemljište), odnosno korišćenje istih i
upravljanje njima.
O važnosti prirodnih resursa za svako društvo suvišno je trošiti riječi, a o
važnosti ovih odluka bi trebalo govoriti i o njima raspravljati. Jer, iako se radi o odlukama koje
predstavljaju svršenu stvar, potrebe za razmatranjem problema ima, zato što je sasvim jasno da rješenja još
neko vrijeme neće biti na vidiku. Premda se radi o pravnom pitanju par excellence – koje
sljedstveno tome zaslužuje minucioznu pravno-teorijsku, ali i pozitivističku analizu – nema sumnje da je
važno rastjerati simplficirane maglovite predstave o tome šta je čije i ko je kome šta oteo!
Odluke Ustavnog suda BiH, koje se odnose na ocjenu ustavnosti zakona kojima se uređuju prirodni resursi u
Republici Srpskoj, u stvari su determinisane jednom ranijom odlukom istog suda koja se odnosi na
zakonsko uređenje državne imovine koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske (nekretnine koje
su nekada pripadale SRBiH i nekretnine koje su pripale BiH po osnovu sukcesije, a smatraju se
vlasništvom bilo kojeg nivoa vlasti ili javne organizacije u Republici Srpskoj).
Zadatak Ustavnog suda BiH bio je da utvrdi da li su odredbe osporenih zakona u
saglasnosti sa Ustavom BiH. Ustavni sud BiH je rješavanju ovog zadatka pristupio na krajnje
neobičan način – opredijelio se da prije svega utvrdi da li je u pitanju državna imovina BiH, a
tek nakon toga da utvrdi ko je nadležan za donošenje zakona kojim će ta imovina biti uređena. Ustavni
sud BiH je utvrdio da su predmetni prirodni resursi državna imovina BiH, te da nadležnost za pravno
uređenje istih pripada BiH [sic!]. Drugim riječima, BiH će donijeti zakone i/ili odlučiti šta
kome pripada. Tumačeći relevantne odluke Ustavnog suda BiH, proizlazi da nije tačno da su
poljoprivredno zemljište, odnosno šume i šumsko zemljište na teritoriji Republike Srpske pripali BiH, kao što
nije tačno na osnovu istih tih odluka tvrditi da su su poljoprivredno zemljište, odnosno šume i šumsko
zemljište na teritoriji Republike Srpske u vlasništvu Republike Srpske. Pa, čije je to, onda? Djeluje
kao mozgalica, čije postavke isključuju mogućnost dolaska do rješenja logičkim putem.
Da pokušamo drugačije razumijeti cijelu stvar, tako što ćemo poći obrnutim
redoslijedom. BiH je nadležna da uređuje pitanje državne imovine BiH, pa shodno tome Republika
Srpska to ne može učiniti svojim zakonima. Prema tome, da bi znali šta je to u nadležnosti BiH (a
šta u nadležnosti Republike Srpske) i koju imovnu će regulisati BiH, moramo znati šta sve spada u
državnu imovinu BiH. Međutim, o državnoj imovini BiH ne postoji niti jedna ustavna norma
(potvrdio Ustavni sud BiH, a takvog je mišljenja i Venecijanska komisija), niti je uređuje bilo koji
zakonski propis u BiH (konstatovao Ustavni sud BiH), tako da ne znamo šta je državna imovina BiH.
Pošto ne znamo šta spada u državnu imovinu BiH (Ustav BiH o tome ne govori i zakona o tome nema),
ne možemo ni znati za šta je nadležna BiH, a za šta Republika Srpska. Opet smo na početku!
Čini se da ne ide ni ovako. I ne ide. I ne može ići ni na bilo koji način, jer je konstrukcija
pogrešno i nelogično postavljena.
Pored “greške u koracima”, Ustavni sud BiH napravio je još neke greške
definišući pojam “državna imovina BiH”. Po svom potencijalu, izdvajaju se tri. Tako, Ustavni sud BiH
smatra da je državna imovina BiH “oblik svojine”. Iako je pojam “imovina” viši u odnosu na pojam
“svojina”, te u smislu svog obima obuhvata i pojam “svojina”, jer je imovina skup imovinskih prava
nekog lica (a pravo svojine je samo jedno od imovinskih prava), izleda da Ustavni sud između njih
postavlja znak jednakosti! S tim u vezi, vrijedi napomenuti i da se svojinskopravni propisi u
BiH, koji su u skladu sa Ustavom BiH (oni entitetski i Brčko Distrikta – jedini koji u BiH uređuju ovu
oblast odnosa) zasnivaju na principu jednovrsnosti prava svojine – postoji samo jedna vrsta prava
svojine, bez obzira o kojem nosiocu se radi. Dakle, zakoni koji su u skladu sa Ustavom BiH propisuju da
postoji samo jedna svojina, a Ustavni sud BiH – iako o tome u Ustavu BiH nema ni riječi – nalazi
da je držvna imovina BiH poseban oblik svojine.
Drugo, Ustavni sud BiH smatra da je državna imovina “poseban pravni koncept, te
iz tog razloga uživa poseban status”. Postojanje nekog pravnog koncepta, kao dijela pozitivnog
zakonodavstva, kao i njegova posebnost podrazumijevaju postojanje zakonskih propisa (i/ili ustavnih
normi), kojima se isti pravo uređuje. Drugim riječima, pravni status jedne pravne kategorije nije
moguć bez propisa koji taj status uređuju i određuju (definišu njegove elemente). Slijedom navedenog,
postavlja se pitanje: Kako je moguće govoriti o nečemu i njegovim posebnostima kada to isto – kao dio
pravnih sistema u BiH – ne postoji? Osim u odlukama Ustavnog suda BiH [sic!].
Lista zanimljivosti u razmatranjima postavljenog problem zaključuje se
činjenicom da je Brčko Distrikt donio Zakon o javnoj imovini Brčko Distrikta, kojim se utvrđuje da su
poljoprivredno zemljište, šume i šumskom zemljište, kao i druga dobra od opšteg interesa
imovina Brčko Distrikta. Dakle, Brčko Distrikt može biti vlasnik prirodnih resursa (na njegovoj
teritoriji), a vlasnik istih tih resursa na teritoriji Republike Srpske ne može biti Republika Srpska.
Na kraju, ne i najmanje važno, da li je potrebno podsjetiti da je sve počelo
odlukom OHR iz 2005. godine, kojom je nametnut Zakon o zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH.
Tada je rođena. “Državna imovina BiH”. Ako imamo u vidu da je riječ o instituciji koju ne
poznaje Ustav BiH i koja je aktom niže pravne snage (odlukom) nametnula akt više pravne snage (zakon), onda
se i nije moglo očekivati ništa bolje. Sve u svemu – de nihilo nihil.
Prof. dr Darko Radić
Frontal
