Ukratko, u nedostatku hljeba, koji mnogi jedva sebi priušte, ne odustaje se od igara, o čemu svjedoči i podatak da je prihod koji se bilježi u kockarnicama i sličnim objektima u stalnom porastu.
Brojke su neumoljive, te pokazuju da je lani ukupan prihod od igara na sreću u RS iznosio blizu 20 miliona maraka, a riječ je o svoti "teškoj" koliko i nekoliko godišnjih budžeta manjih opština.
Ili, ako ćemo se baviti statistikom, na svaku lokalnu zajednicu, u prosjeku, dolazi 12 sportskih kladionica.
"Sigurno je manje pekara nego kladionica. Osim toga, treba reći da je kod dobrog dijela pekara loše stanje kada je riječ o poslovanju, mada ima i onih koje posluju dobro", priča Saša Trivić, predsjednik Udruženja pekara RS.
Sa druge strane, kladionice niču kao pečurke poslije kiše i teško je ući u neku praznu. Tiketi se masovno sastavljaju.
"Za pultom u kladionici radim otprilike pet godina. Ko su kladioničari? Uglavom mladići srednjoškolskog uzrasta, ali ima i starijih. Dolaze i djevojke ili dame srednjih godina. Ma, nema pravila i čini mi se da je kladioničara sve više", priča radnik u jednoj kladionici.
Da su njegove procjene vjerodostojne, svjedoče i riječi Danijele Kovačević, službenice za odnose s javnošću Republičke uprave za igre na sreću, koja kaže da je prihod po osnovu naknada za priređivanje kladioničkih igara na sreću u prošloj godini porastao za 23,6 odsto u odnosu na godinu ranije.
Kladionice, međutim, nisu usamljene, jer nije mali broj i ostalih objekata u kojima građani pokušavaju, uglavnom malim ulogom, doći do lake zarade.
"U evidenciji Republičke uprave za igre na sreću registrovana su 22 priređivača igara na sreću putem automata, koji su ukupno otvorili 384 automat-kluba sa 4.293 automata za igre na sreću", kaže Kovačevićeva.
Na narodnu izreku "Dajte narodu hljeba i igara", koja datira iz davnih vremena čovjekove društvene kulture, podsjeća i Sanja Radetić-Lovrić, vanredni profesor na studijskom programu psihologija banjalučkog Filozofskog fakulteta, koja ističe da, nažalost, i u savremenom društvu ova izreka nalazi svoje opravdanje.
"Ponekad je veoma teško i samom pojedincu i njegovoj okolini prepoznati kada igra prestaje biti zdrava potreba za igrom, postaje opsesija i prerasta u zavisnost", upozorava Radetić-Lovrićeva.
U psihologiji se, po njenim riječima, o zavisnosti u igranju igara na sreću najčešće govori onda kada potreba za igrom remeti svakodnevne obaveze, navike i zadatke, odnosno kada pojedinac, da bi igrao igre na sreću, postaje disfunkcionalan u obavljanju svojih drugih socijalnih uloga, poput radnih, porodičnih, zdravstvenih, školskih i slično.
Izvor: Nezavisne
