samo pitanje dana kad će savezničke vojske napokon slomiti nacistički
režim, a s njima i sve ostale fašističke države, poput NDH, najgori
zločinci već su užurbano planirali svoj bijeg. Najviši nacistički
oficiri živjeli su u velikom strahu od ratnih sudova, zato što su znali
da će ih proglasiti krivima zbog Holokausta. Svoj bijeg planirala je i
vrhuška Nezavisne Države Hrvatske, na čelu s Antom Pavelićem, koji je
kasnije našao utočište u Argentini.
Odbjegli hrvatski zločinci očajnički su trebali utočište. Prvo su se
zaputili u Austriju, a zatim u Italiju. Međutim, zaštita koju im je
Vatikan pružao nije mogla trajati unedogled. Već sredinom 1947. godine
postignut je tajni dogovor između Vašingtona, Londona i Vatikana da
pošalju hrvatske bjegunce u Argentinu.
Pavelić je bio savršeno svjestan kakva ga sudbina čeka padne li u ruke
partizanima i zbog toga je već 1943. godine kupio šezdesetak
argentinskih pasoša kako bi osigurao bijeg najviših službenika i
njihovih porodica.
Pavelić i najbliži saradnici su početkom 1944. godine počeli pripremati
svoj neizbježni slom skrivanjem zlata i novca u Švajcarskoj. Prema nekim
procjenama, Hrvati su uspjeli prebaciti 2400 tona zlata i ostalih
dragocjenosti u Bern. Potvrđena su dva transfera zlata: 358 kilograma
zlata prebačeno je u Švajcarsku narodnu banku u maju 1944. godine, a
dodatnih 980 kilograma dospjelo je u avgustu iste godine. Čini se da je
ovih 980 kilograma zapravo ukradeno iz centralne banke Kraljevine
Jugoslavije 1941. godine i skrivano negdje izvan Hrvatske.
Dok je, početkom 1945. godine, obećavao vječnu vjernost Himleru, Pavelić
je planirao bijeg i pljačku ustaške države. Početkom maja 1945. godine
je 45 kovčega zlata hrvatske riznice, posljednje zlato pod direktnom
hrvatskom kontrolom, podijelio na dva dijela i jedan dio, 13 kovčega,
poslat je u inostranstvo s Pavelićem. Ostatak je skriven kod zagrebačkih
franjevaca u samostanu. Priča se da je u tom blagu, osim zlatnih
poluga, bilo i mnoštvo vjenčanih prstenova, dragulja, pa čak i zlatnih
zuba žrtava hrvatskih koncentracionih logora. Blago će ostati tamo, pod
zaštitom Katoličke crkve, sve do 1946. godine, kad su komunisti otkrili
gdje se nalazi i zaplijenili ga.
Tajni dogovor o prihvatu nacista i fašista postignut je u vrijeme
povlačenja Amerikanaca i Britanaca iz Italije. Italija je bila pod
njihovom kontrolom od oslobođenja i Amerikanci su isprva bili jako
zagrijani za hvatanje ratnih zločinaca. Nekoliko jako bitnih hrvatskih
kriminalaca uhapšeno je u Italiji i poslato u Jugoslaviju na suđenje.
Sredinom 1947., tokom povlačenja, postigli su tajni dogovor s Vatikanom
da Hrvate pošalju negdje izvan Evrope. Argentina je prihvatila Hrvate i
zato su otišli tamo.
Pavelić proveo godinu dana nakon sloma NDH u Austriji, i to pod budnim
okom britanskih vojnih i tajnih službi. Ljutiti Josip Broz Tito tražio
je Pavelićevo izručenje, a slao je čak i tačnu adresu gdje se Pavelić
skriva u Austriji, ali Britanci su se pretvarali da nemaju pojma ni o
čemu. Njihovo ministarstvo vanjskih poslova slalo je pisma Amerikancima i
Sovjetima te su ih pitali da nisu kojim slučajem vidjeli Pavelića.
Negdje u aprilu 1946. godine odselio se Pavelić u Rim u pratnji ustaškog
poručnika Dragutina Došena. Obojica su nosili haljine rimokatoličkih
sveštenika i smjestili se u Ulicu Gioacchino Belli broj 3 u prostorije
Collegio Pio Pontificio.
Prema izvještajima američkih obavještajnih službi, bila je to jedina
zgrada u Rimu pod punom upravom Vatikana i trebali su posebni dokumenti
za ulazak. S vremenom su Amerikanci uspjeli pohvatati sve konce priče i
uvidjeli su golemu upletenost Vatikana u skrivanje raznih zločinaca.
Primjerice, u maju 1946. godine je Pavelić boravio u Castel Gandolfu,
ljetnjoj papinskoj rezidenciji, gdje mu je društvo pravio bivši ministar
rumunjske kvislinške vlade. Doznali su Amerikanci da je Pavelić redovno
imao sastanke i sa monsinjorom Montinijem. Montini će kasnije postati
papa Pavao Šesti.
Negdje pred kraj 1946. godine, došao je telegram iz Londona u Vašington
gdje su Britanci obavijestili kolege da Jugoslavija traži pet ratnih
zločinaca koji se skrivaju iza vatikanskih zidina. “Bio bi to jako
neugodan presedan da britanske vlasti hapse ljude na vatikanskom
teritoriju bez saglasnosti vatikanskih vlasti”, pisalo je u telegramu.
Amerikanci su se pomalo cinično složili i rekli da bi bilo najbolje kad
bi Jugoslaveni tražili pomoć od Vatikana zato što imaju diplomatskog
predstavnika tamo.
Do kraja te godine su se pojavile glasine da je Pavelić otputovao za
Argentinu, koristeći dobro uhodanu mašineriju Huana Perona, ali već
početkom 1947. godine su ga Amerikanci otkrili u samostanu svete Sabine.
Njihove obavještajne službe bile su jedne od rijetkih koje su se zaista
trudile uhvatiti Pavelića, ali im je predstavljao problem to što je
Pavelić imao na raspolaganju basnoslovno bogatstvo ukradeno iz hrvatske
centralne banke, ali i oduzeto od prognanih Jevreja i Srba. Priča se o
stotinama tona zlata i hiljadama karata dijamanata koje je Pavelić
prokrijumčario iz Hrvatske.
Ne samo da je Vatikan pomagao ratnim zločincima da pobjegnu, nego je
stvarao ekstenzivnu mrežu lobista da pokušaju osigurati amnestije važnim
nacističkim zločincima nakon rata. Čini mi se da je Vatikan vjerovao da
su nacisti manje zlo od komunista koji su im bili neprijatelj broj
jedan. Kad je riječ o hrvatskim zločincima, Vatikan, Vašington i London
su ih nakon rata slali u Jugoslaviju da se bore protiv Josipa Broza Tita
i njegovog režima.
Relativno nedavno objavljeni tajni američki dokumenti pojašnjavaju zašto
nisu željeli uhvatiti i izručiti ustaškog poglavnika. „Danas, u očima
Vatikana, Pavelić je militantni katolik, čovjek koji je griješio, ali je
griješio u ime borbe za katoličanstvo. Zbog toga Pavelić uživa zaštitu
Vatikana. Znamo da Pavelić održava kontakte s Vatikanom koji ga smatra
militantnim katolikom koji se juče borio protiv Pravoslavne crkve, a
danas se bori protiv komunističkog ateizma. Stav Vatikana je da Pavelića
ne treba izručiti Titovu režimu jer on nikome neće dati pravedno
suđenje. Izručenje bi samo oslabilo borbu protiv ateizma i pomoglo
komunizmu. Pavelić je navodno odgovoran za smrt oko 150.000 ljudi, ali
Tito je Staljinov agent. A Staljin je odgovoran za desetke miliona
mrtvih u Ukrajini, Bijeloj Rusiji, Poljskoj, Baltiku i baltičkim
državama tijekom 25 godina”, piše u do skora povjerljivom američkom
dokumentu.
Pavelićev bijeg, čini se, koordinisao je Krunoslav Draganović. Jedni
tvrde da je Anti Paveliću omogućio bijeg u Argentinu tako da ga je
maskirao u sveštenika s brkovima i šeširom. Drugi se kunu da ga je
zamaskirao u redovnicu.
Ustaški poglavnik nije dobio čak ni dozvolu za dolazak u Argentinu, što
je bio jedan od ključnih preduslova legalnog dolaska. Formular za
izdavanje svojevrsne osobne iskaznice u Buenos Airesu ispunjen je tek
nekoliko dana nakon Pavelićeva dolaska u novi svijet. Izgleda da je
Peronova tajna policija preuzela Pavelića direktno s broda, vrlo
vjerojatno čak i prije nego što je brod Sestriere pristao u luku. Peron
je imao odlično uhodan sistem prebacivanja raznih zločinaca u Argentinu i
jedan od ključnih ljudi sistema bio je Branko Benzon, bivši ambasador
NDH u Berlinu, koji je nakon rata postao bliski Peronov saradnik.
Benzon je bio nevjerojatni šarmer, koji je jednako mogao razgovarati s
Hitlerom i prebaciti se na šarmiranje Eve Peron, prve dame Argentine.
Uživao je veliki uticaj u uredu za imigraciju, uredu koji je omogućio
bijeg čak i Eugenu Didi Kvaterniku, drugom najmoćnijem čovjeku NDH. Svoj
uticaj je Benzon koristio da bi pomagao hrvatskim zločincima, ali i
zlostavljao Jevreje.
Nisu samo ustaše našle utočište u Argentini, nego su se tu našli i Adolf
Eichman, glavni i odgovorni za masovne deportacije mađarskih Jevreja
tokom Drugog svjetskog rata, Josef Mengele, “anđeo smrti” iz Aušvica,
odgovoran za odabir žrtava za plinske komore i mnogi drugi. Ali, nisu
svi uživali takve povlastice kao hrvatski fašisti. Argentinska vojska i
nacionalističke organizacije održavale su bliske veze s hrvatskim,
francuskim i belgijskim fašistima koji su došli u Argentinu. Te
katoličke fašiste je argentinsko društvo ubrzo asimiliralo.
Mnogi su završili u argentinskoj tajnoj službi, a neki su dobili čak i
predavačke pozicije na državnim univerzitetima. Međutim, nisu održavali
tako bliske veze s odbjeglim njemačkim i austrijskim nacistima. Okorjeli
nacisti bili su pagani i nisu se osjećali ugodno kad bi sarađivali s
argentinskom vojskom i nacionalistima koji su bili tradicionalni
katolici.
Drugi važan Hrvat u Argentini bio je Gino Monti de Valsasina, popularno
zvani grof od Montija, inače Talijan hrvatskog porijekla. Tokom Drugog
svjetskog rata radio je kao špijun nacističke vojne obavještajne službe
te kao časnik njihovog ratnog zrakoplovstva.
U Buenos Airesu je sarađivao s Rodolfom Freudeom, šefom argentinske
obavještajne službe, kako bi odbjegli nacisti imali sve potrebne dozvole
za ulazak i boravak u državi. Lično je preuzimao moralnu i materijalnu
odgovornost za te naciste. Monti je dobio unosne ugovore za opremanje
socijalnih klinika Evite Peron, namijenjene isključivo siromašnima, kako
bi mogao neometano financirati svoje poduhvate. Međutim, taj posao mu
je propao zato što je Evitu počeo pratiti ugled poslovne žene koja nema
naviku podmirivati ispostavljene račune u cjelosti ili na vrijeme.
Pavelić, barem sudeći prema dostupnim materijalima, nije zavisio o
dobroj volji svojih novih domaćina, nego je mogao trošiti blago ukradeno
iz NDH.
Emerson Bigelov, američki obavještajac, pisao je krajem 1946. godine o
tačnijim brojkama. Prema njegovim tvrdnjama, Pavelić je iz NDH izvukao
oko 350 miliona švajcarskih franaka, većinom zlatnika. Britanske vlasti
su zaplijenile oko 150 miliona franaka vrijedno zlato na
austrijsko-švajcarskoj granici, a ostatak je skrivan negdje u Vatikanu.
Pozamašan dio prebačen je u Španiju i Argentinu.
U Argentini je Pavelić pokušavao uspostaviti svojevrsnu vladu u egzilu,
ali to nije baš najbolje funkcioniralo uprkos basnoslovnom bogatstvu
kojim se dičio odbjegli ustaški zločinac. Godine 1952. je američkim
obavještajcima ispričano da je Pavelić poslao Antu Čudinu i Marka Čavića
u Evropu s eksplicitnim uputstvima za prebacivanje 250 kilograma zlata
za Argentinu.
Izvor nije upoznat s tačnim raspletom misije, ali znamo da je
posljednjih dana Pavelić nudio 200 kilograma zlata na tržištu Buenos
Airesa preko posrednika Huana Hejnriha, prenosi u svojoj knjizi “Odesa”
Goni povjerljive dokumente CIA-e. Hejnrih je inače Ivo Henrih, jedan od
upravnika Jasenovca. Argentinske vlasti pažljivo su čuvale sve dokumente
o krijumčarenju ustaša i nacista, ali sve dok Goni nije počeo čeprkati
po arhivima, niko nije htio spominjati tu zaista sramotnu epizodu
njihove istorije. Mnogi dokumenti su uništeni u međuvremenu, ali čak i
ovaj manji dio pokazuje kakva sprega je vladala između velikih sila
svijeta samo kako bi spasili šačicu najgorih zločinaca.
Izvor: sedmica.me
