U prethodnom tekstu koji se ticao nemogućnosti otcjepljenja RS sam pisao o međunarodnim i teritorijalnim, objektivnim okolnostima koju su nas u ovom pogledu zadesile. U ovom tekstu se neću toga doticati, ali to svakako treba imati na umu. Ipak, ono što je u ovom kontekstu možda i najbitnije ću sada obrazložiti.
Naime, Republiku Srpsku je nemoguće ukinuti bez njene volje, odnosno volje njenih građana. Zašto? Zato što to garantuje ustavna pozicija RS kao državotvornog entiteta, koji predstavlja sastavni i po ovom ustavu neotuđivi dio države BiH. Po Aneksu IV Dejtonskog mirovnog ugovora, državne institucije ne posjeduju pravni mehanizam za ukidanje entiteta u svom sastavu. To znači da bez volje srpskog naroda i srpskih političkih predstavnika, ne postoji način da se ukine RS. Bar ne onaj mirnodopski. Svaki pokušaj koji vodi u ovom smjeru je besmislen, jer će samo stvarati dodatnu napetost u ionako narušenim međuetničkim odnosima.
Da bi se pravno regulisala težnja za unitarizacijom BiH i ukidanjem RS, bila bi potrebna volja 2/3 srpskih političkih predstavnika u gornjem i donjem domu Parlamenta BiH, kao i samih entiteta (zbog entitetskog veta). Koliko je realno to zaista očekivati?
Međutim, ovdje se krije druga opasnost. Iako je formalno (bar u ovom trenutku) nerealno ukidanje, slabljenje institucionalnih kapaciteta na nivou RS i jačanje onih na nivou BiH je itekako realno. To se u praksi dešava prenosom nadležnosti sa entitetskog na državni nivo. Dakle, ako RS želi sačuvati svoj, u prethodnom ratu teškom mukom izboreni status, dalje derogiranje nadležnosti ne smije dozvoliti. Što više derogiranih nadležnosti – to manje prostora za manevar.
Kada pogledate istoriju od prethodnog rata pa do sada, ne možete da ne primijetite jednu jako zanimljivu stvar, a to je srpski stav prema samom Dejtonskom sporazumu. Naime, u neposrednom poslijeratnom periodu, srpski narod u BiH je gajio strašan animozitet i averziju prema istom, dok je danas taj stav dosta umjereniji. To je u osnovi pozitivan zaokret, jer je upravo Dejtonski sporazum garant postojanja i priznanja RS, i sve dok je on na snazi i Ustav kao njegov integralni dio, RS će posjedovati pravni mehanizam zaštite i obezbjeđivanja svojih interesa. Tako da naši političari nisu nimalo naivni kada se kunu u “slovo Dejtona” i samo njegovo postojanje.
U stvari, pravi problemi bi nastali radikalnim raspakivanjem Sporazuma, jer bi se tada sva pitanja iznova otvorila i javila bi se mogućnost unitarizacije kao jedne od varijanti u opticaju. Pitanje je kako bi se Hrvati ponašali u takvoj situaciji i da li bi ponovo pristali na ovakav status unutar FBiH. Vjerovatno bi se poseglo za ostvarivanjem trećeg entiteta, a to bi u suštini značilo i slabljenje pozicije RS unutar BiH. Prostom logikom se može izračunati da ćeš imati više vlasti ako je podijeliš na dva, umjesto na tri jednaka dijela.
Sve u svemu, Srbi u RS ne bi trebali toliko da strahuju od nekih preambicioznih unitarističkih pretenzija, jer dokle god sami ne budemo željeli unitarizaciju i samoukidanje, to će i ostati samo pretenzije. Sve ostalo je čisto dnevno politikanstvo i igranje ljudskim emocijama, koje su na ovim prostorima, kao što znamo, veoma krhke i razdražljive.
Stefan Blagić
