1. Nedostatak političke odgovornosti
Kao građani nemamo mogućnost politički sankcionisati neodgovorno političko liderstvo. Institut vanrednih izbora u BiH je nepoznat, dakle naše zakonodavstvo ne poznaje nikakvu mogućnost da bilo koga građanski, politički sankcionišete instrumentom vanrednih izbora kada je očigledna zloupotreba položaja, politička manipulacija, politička neodgovornost, neodgovoran odnos prema javnom dobru, politička korupcija, organizirani kriminal na visokom, pa čak i političkom nivou.
Dakle sve to je itekako prisutno u Bosni i Hercegovini ali naprosto građani nemaju mogućnost da to sankcionišu u onom momentu kada se to dešava, mora se čekati kraj cjelolupnog izbornog ciklusa što nekada bude i nakon godinu, dvije, tri. I onda naravno krene politička manipulacija i svi ovi problemi, svi ovi očigledni dokazi izostanka političke odgovornost budu utopljeni u predizbornoj kakofoniji, u predizbornoj manipuluciji, proizvodnji tenzija i onda prosječni birač naravno zaboravi ono što je egzistencijalno bitno, uplaši se i njegova pažnja bude skrenuta prema nekim apstraktnim političkim temama i tenzijama. I tako mi praktično dvije decenije umjesto da gradimo političku odgovornost i političku kulturu, da gradimo institucije i vladavinu zakona, mi praktično učestvujemo ili smo saučesnici u partitokratiji.
2. Partitokratija
U BiH uprkos dvodecenijskoj tranziciji još nismo prešli Rubikon od vladavine ljudi ka vladavini zakona. BiH je eklatantan primjer nezavršene tranzicije u kojoj je jednopartijsko jednoumlje zamijenjeno nečim drugim, suptilnijim, a to je višepartijsko jednoumlje. Naprosto u ovoj zemlji politički lideri i vrhovi političkih stranaka smatraju da je sve što je javno, partijsko, uključujući javno dobro, javna preduzeća, javne institucije, zapošljavanje i nabavke. Sve što ima veze sa državom, oni su to proglasili partijskim vlasništvom. I nije više ni tajna da se neposredno nakon izbora među političkim strankama dijele direktorske pozicije, javni budžeti, javno odlučivanje, lišeno svakog osjećaja opšteg dobra i zajedničkog nacionalnog, državnog i ustavnog interesa.
Dakle Rubikon koji se mora preći brzo je da se moć odlučivanja i odgovornost vrati u institucije, da se vrati jednakost pred zakonom i da se vrati vladavima zakona. Kada ovo nemate, posljedica je ovo o čemu pričamo: svaki politički kabadahija može tumačiti pravdu na svoj način, može ignorisati presude sudova, čak vlade svjesno predlažu neustavne zakone, svjesno krše paralamentarne procedure zato što znaju da političke sankcije nema, u smislu oduzimanja mandata, ostavke vlade, smjene od strane OHR-a ili raspisivanja prijevremenih ili vanrednih izbora. Kada nemate ništa od ovih instrumeneta u političkom, pravnom i izbornom sistemu, onda imate Bosnu i Hercegovinu kakva je ona danas, zemlju u kojoj bilo ko može ciljano, svjesno s predumišljajem kršiti zakone i kršiti Ustav a da zato ne snosi nikakvu političku niti krivičnu sankciju.
3. Pasivna međunarodna zajednica
Saučesnik u čitavoj priči jeste naravno i dio međunarodne zajednice. Ona je branik, ona je bedem zaštite ustavnog poretka u BiH, a unazad 7-8 godina nije urađeno gotovo ništa da se Ustav, zakon, jednakost pred zakonom, poredak i institucije odbrani od političkog nasilništva. Od 2010. na ovamo traju stalni napadi na ustavni poredak pa se tako akumulirao nenormalan broj neprovedenih presuda ustavnih sudova uključujući i ovo posljednje, ali uključujući i presudu o gradu Mostaru koji već punih osam godina nema lokalne izbore.
O provođenju ustavnih normi, uključujući i provođenje sudskih presuda koje se tiču tumačenje Ustava ne može biti političke debate. Pogotovo ne može biti debate između međunarodne zajednice i domaćih političkih subjekata. Ono što je unazad nekoliko godina evidentno je da je međunarodna zajednica, personificirana u ulozi visokog predstavnika ili Vijeća za impementaciju mira, učestvuje u političkoj debati, nametnula se kao politički subjekat tako da čini ono što ne bi trebala da čini a ne čini ono što bi trebala da čini. Dakle čini to što učestvuje u kakofoniji o poštivanju Ustava i nužnosti provođenja elementarnih političkih i drugih prava a ne čini ono što joj je naređeno Dejtonskim mirovnim sporazumom, a to je zaštita ustavnog poretka, ukljčujući insistiranje na implementaciji presuda Ustavnog suda.
Fikcija da domaće političke snage imaju dovoljno zrelosti da počnu same graditi državu i da same mogu odgovoriti ovim političkim izazovima koji nerijetko budu destruktivni, centripetalni i vode ka disoluciji zemlje, bila je potpuna besmislica, potpuno loša strateška procjena koja dovodi u pitanje sam opstanak Bosne i Hercegovine. A opstanak BiH nije unutrašnje političko pitanje. To je u najmanju ruku regionalno, ako ne i globalno pitanje. Zar to nije preveliki ulog?
