Milan Grubor

Uvid

Logika je vještina i metoda pravilnog mišljenja. Smatra se metodom svake nauke, svakog učenja i umjetnosti, upravo zato što se proces pravilnog mišljenja može svesti na zakonitosti.

Onda te zakonitosti može da nauči svako ko želi da nauči. I upravo razvijanjem logike unapređujemo svoje mehanizme razlučivanja bitnog od nebitnog. Lažnog od istinitog. Realnog od nerealnog.

U stvari, naše mišljenje bi trebalo da se sastoji od četiri principa: princip identiteta, princip protivrječnosti, princip isključenja trećeg i princip dovoljnog razloga.

Normalna i zdrava društva upravo zato u svojim sistemima, prevashodn oobrazovanju, promovišu i razvijaju logiku tj. Pravilno razmišljanje. Ulaganjem u pravilno razmišljanje individue, odnosno članova društva počinju da dosta mladi uviđaju zakonitosti i odnose na realnim i istinitim osnovama. Tako da je rezultat takvog dugoročnog ulaganja u stvari istina kao vrijednost prvog reda.

Druga vrsta društava, sa hroničnom bolešću, takođe pokušavaju da razviju pravilno razmišljanje. Razlika nastaje u tome što obrazovanje i drugi sistemi društva sa bolešću koju možemo nazvati laž, uvode drugi podtip logike- paralogizam. A on se definiše kao namjerno napravljen pogrešan zaključak.

Znači, pravilno razmišljanje i zakonitosti u odnosima rezultiraju namjernim pogrešnim zaključcima. To ima za svrhu da smo uvijek na dobrom putu, ali nikad na kraju nemamo sreće. Što dovodi do zbunjenosti, izgubljenosti, dezorijentisanosti i krajnji ishod je apatija. Takva društva su puna protivrječnosti, nasilja i paradoksa jer u njima ne vlada istina.

Najbolje primjere ovakvih društava možemo naći u prošlosti. Kao i danas. Međutim, gledajući iza sebe možemo jasno spoznati kako su društva izašla iz začaranog kruga laži. Kako je istina pobijedila. Takvo je, recimo, bilo evropsko srednjovjekovno društvo. Na primjer u Italiji. Srednji vijek ili tamno doba je trajalo dosta dugo. Praćeno je bolestima, glađu, ratovima, nasiljem, siromaštvom. Čovjek je sudio čovjeku, čovjek je vladao nad ljudima. Naravno sa krunom i uz navodni blagoslov Svevišnjeg. I sve to pod strogom kontrolom vjerskih poglavara.

Stara dobra poslovica – dok jednom nesmrkne drugom ne svane - se na ovom prmjeru još jednom dokazala. I dok je Konstantinopolju smrkavalo, Veneciji, Firenci i Đenovi je svitalo. Carigradske riznice su odlazile u te gradove kao zamjena za zaštitu, a u stvari su bile subvencije za rađanje promjene koja će upaliti svjetlo tom tamnom dobu.

Javlja se humanizam. Pored svega što ga krasi, temelj je vjera u sposobnost i vrijednost čovjeka. Ideja vodilja je svestran čovjek koji razvija svoje umne sposobnosti i svoj duh u cilju preispitivanja uvriježenih uvjerenja i sticanja novih znanja. Ili otkrivanja zakonitosti koje se nalaze u i oko njega. To dovodi do preporoda u nauci i umjetnosti koje uvijek ide sa humanizmom - renesansa.

Tadašnje društvo kao nikad prije počinje da logikom i znanjem prepoznaje zakonitosti odnosa što dovodi do naučnog i empirijskog shvatanja svijeta. Jačanje individualnosti i racionalnosti pojedinaca. Grade naučne i kulturne institucije. Tako renesansa oslobađa bujicu kreativne i stvaralačke energije što donosi do ogromnog napretka u nauci - matematika, fizika, astronomija. Trgovina i komunikacija uzimaju maha, gradovi cvjetaju, stanovništvo raste, glad oglašava strtateško povlačenje zajedno sa bolestima.

Tada, u sjenci svih ondašnjih dostignuća, na scenu stupaju vrijednosti koje će dovesti ljude do našeg doba: udruživanje, džentlmenstvo, uzdizanje dostojanstva čovjeka i istini se prepušta snaga koju je oduvijek imala. I zaista dobijamo utisak da je ondašnje društvo shvatilo zakonitosti i da je tu razlog ogromnog napretka.

Uzrokove potonje promjene sa dugoročnim dejstvom se može naći u jednom segmentu renesanse. To je ta navodna opčinjenost ondašnjih umjetnika antikom. Ako to prihvatimo bez pogovora onda ćemo ispustiti veoma bitan dio, a to je da inspiracija leži u Biblijskim motivima. Od Sikstinske kapele pa do Posljednje večere. I to se ne odnosi samo na umjetnost već na društvo u cjelini. Tako Biblija kaže da je Bog u svima nama u formi Svetog duha. Kad se udružimo i upotrijebimo Božije u nama onda dobijemo Božiji zakon zato je hrišćanstvo udarilo temelje današnjice.

A ti temelji su upravo ljubav, razum i slobodna volja svakog čovjeka. Slobodnom voljom izučavamo logiku. Logikom stičemo znanje. A znanjem razvijamo razum. Razumom pobjeđujemo životinju u sebi. A ljubavlju razum dijelimo sa drugima. Zato više ljudi ne vladaju nad ljudima. Već ljudima vlada zakon nastao udruživanjem u razumu.

Koliko svako od nas, ali is vi mi zbirno u formi društva poznajemo zakonitosti i koliko stremimo ka Carstvu nebeskom odnosno znanju je proporcionalno razvoju našeg razuma i našeg usavršavanja. Koliko nam tu odmaže paralogizam i laž možete da pretpostavite. Kao koliko se mi borimo da laž razotkrijemo.

Kad god svu jednačinu logikom, znanjem i razumom razumijemo otkrićemo istinu. Zato su naučnici i pronalazači najsretniji. Oni otkrivaju istinu. Otkrivaju, a ne izmišljaju ono što je već postojalo i što im je dato na uvid.

 

Komentari
Twitter
Anketa

Da li Novak Đoković treba da se vakciniše da bi nastupao na turnirima gdje je uslov da teniseri budu vakcinisani?

Rezultati ankete
Blog