Logika je vještina i metoda pravilnog mišljenja. Smatra se metodom svake nauke, svakog učenja i umjetnosti, upravo zato što se proces pravilnog mišljenja može svesti na zakonitosti.

Onda te zakonitosti može da nauči svako ko želi da nauči. I upravo razvijanjem logike unapređujemo svoje mehanizme razlučivanja bitnog od nebitnog. Lažnog od istinitog. Realnog od nerealnog.

U stvari, naše mišljenje bi trebalo da se sastoji od četiri principa: princip identiteta, princip protivrječnosti, princip isključenja trećeg i princip dovoljnog razloga.

Normalna i zdrava društva upravo zato u svojim sistemima, prevashodn oobrazovanju, promovišu i razvijaju logiku tj. Pravilno razmišljanje. Ulaganjem u pravilno razmišljanje individue, odnosno članova društva počinju da dosta mladi uviđaju zakonitosti i odnose na realnim i istinitim osnovama. Tako da je rezultat takvog dugoročnog ulaganja u stvari istina kao vrijednost prvog reda.

Druga vrsta društava, sa hroničnom bolešću, takođe pokušavaju da razviju pravilno razmišljanje. Razlika nastaje u tome što obrazovanje i drugi sistemi društva sa bolešću koju možemo nazvati laž, uvode drugi podtip logike- paralogizam. A on se definiše kao namjerno napravljen pogrešan zaključak.

Znači, pravilno razmišljanje i zakonitosti u odnosima rezultiraju namjernim pogrešnim zaključcima. To ima za svrhu da smo uvijek na dobrom putu, ali nikad na kraju nemamo sreće. Što dovodi do zbunjenosti, izgubljenosti, dezorijentisanosti i krajnji ishod je apatija. Takva društva su puna protivrječnosti, nasilja i paradoksa jer u njima ne vlada istina.

Najbolje primjere ovakvih društava možemo naći u prošlosti. Kao i danas. Međutim, gledajući iza sebe možemo jasno spoznati kako su društva izašla iz začaranog kruga laži. Kako je istina pobijedila. Takvo je, recimo, bilo evropsko srednjovjekovno društvo. Na primjer u Italiji. Srednji vijek ili tamno doba je trajalo dosta dugo. Praćeno je bolestima, glađu, ratovima, nasiljem, siromaštvom. Čovjek je sudio čovjeku, čovjek je vladao nad ljudima. Naravno sa krunom i uz navodni blagoslov Svevišnjeg. I sve to pod strogom kontrolom vjerskih poglavara.

Stara dobra poslovica – dok jednom nesmrkne drugom ne svane - se na ovom prmjeru još jednom dokazala. I dok je Konstantinopolju smrkavalo, Veneciji, Firenci i Đenovi je svitalo. Carigradske riznice su odlazile u te gradove kao zamjena za zaštitu, a u stvari su bile subvencije za rađanje promjene koja će upaliti svjetlo tom tamnom dobu.

Javlja se humanizam. Pored svega što ga krasi, temelj je vjera u sposobnost i vrijednost čovjeka. Ideja vodilja je svestran čovjek koji razvija svoje umne sposobnosti i svoj duh u cilju preispitivanja uvriježenih uvjerenja i sticanja novih znanja. Ili otkrivanja zakonitosti koje se nalaze u i oko njega. To dovodi do preporoda u nauci i umjetnosti koje uvijek ide sa humanizmom - renesansa.

Tadašnje društvo kao nikad prije počinje da logikom i znanjem prepoznaje zakonitosti odnosa što dovodi do naučnog i empirijskog shvatanja svijeta. Jačanje individualnosti i racionalnosti pojedinaca. Grade naučne i kulturne institucije. Tako renesansa oslobađa bujicu kreativne i stvaralačke energije što donosi do ogromnog napretka u nauci - matematika, fizika, astronomija. Trgovina i komunikacija uzimaju maha, gradovi cvjetaju, stanovništvo raste, glad oglašava strtateško povlačenje zajedno sa bolestima.

Tada, u sjenci svih ondašnjih dostignuća, na scenu stupaju vrijednosti koje će dovesti ljude do našeg doba: udruživanje, džentlmenstvo, uzdizanje dostojanstva čovjeka i istini se prepušta snaga koju je oduvijek imala. I zaista dobijamo utisak da je ondašnje društvo shvatilo zakonitosti i da je tu razlog ogromnog napretka.

Uzrokove potonje promjene sa dugoročnim dejstvom se može naći u jednom segmentu renesanse. To je ta navodna opčinjenost ondašnjih umjetnika antikom. Ako to prihvatimo bez pogovora onda ćemo ispustiti veoma bitan dio, a to je da inspiracija leži u Biblijskim motivima. Od Sikstinske kapele pa do Posljednje večere. I to se ne odnosi samo na umjetnost već na društvo u cjelini. Tako Biblija kaže da je Bog u svima nama u formi Svetog duha. Kad se udružimo i upotrijebimo Božije u nama onda dobijemo Božiji zakon zato je hrišćanstvo udarilo temelje današnjice.

A ti temelji su upravo ljubav, razum i slobodna volja svakog čovjeka. Slobodnom voljom izučavamo logiku. Logikom stičemo znanje. A znanjem razvijamo razum. Razumom pobjeđujemo životinju u sebi. A ljubavlju razum dijelimo sa drugima. Zato više ljudi ne vladaju nad ljudima. Već ljudima vlada zakon nastao udruživanjem u razumu.

Koliko svako od nas, ali is vi mi zbirno u formi društva poznajemo zakonitosti i koliko stremimo ka Carstvu nebeskom odnosno znanju je proporcionalno razvoju našeg razuma i našeg usavršavanja. Koliko nam tu odmaže paralogizam i laž možete da pretpostavite. Kao koliko se mi borimo da laž razotkrijemo.

Kad god svu jednačinu logikom, znanjem i razumom razumijemo otkrićemo istinu. Zato su naučnici i pronalazači najsretniji. Oni otkrivaju istinu. Otkrivaju, a ne izmišljaju ono što je već postojalo i što im je dato na uvid.