Milko Grmuša

Diplomirani pravnik, specijalizuje se u oblasti poslovnog prava. Radi u Novomatic grupaciji u BiH. Publicista i kolumnista. Autor publikacije "Novi koncept Republike Srpske"

Milko Grmuša

Koju Novu godinu smo noćas slavili-2013. ili 1956.?

Poslije oduševljenja i opijenosti dolazi bolan mamurluk. A poslije mamurluka dolazi još bolnije suočavanje sa  realnošću. Nova godina, nažalost, istovremeno i ne znači okretanje nove stranice. Naprotiv. Mnogi u Republici Srpskoj sinoć su dočekivali 2013. a zapravo su slavili 1956. godinu.

Da li smo mi spremni za dvadeset i prvi vijek? Da li mi shvatamo šta nam se dešava? Nisam siguran. Ne vidim alternativu hroničnoj ekonomskoj, društvenoj i moralnoj degradaciji zajednice koja se ovde kontinuirano odvija sedamdeset godina.

Najrezigniraniji sam kad vidim šta to nude oni koji se danas u Republici Srpskoj predstavljaju kao alternativa. Oni su se uhvatili olinjalih kvaziekonomista koji nikad u životu nisu vodili privatne firme na tržištu. Ti ljudi danas nude socijalizam jer samo u državnom upravljanju neko može da finansira njihove budalaštine od časopisa koje izdaju u svojim fiktivnim ekonomskim institutima. Taj finansijer su, naravno, građani.

Osnovna ideja ljevice i desnice danas u Republici Srpskoj jeste bajka. Ajde da živimo u bajci. Nema veze što je nerealna i što je nemoguća. Ajde da pričamo o zaštiti domaće proizvodnje. Ajde da pričamo o reindustrijalizaciji. Ajde da pričamo o tome da ćemo se mi zaštiti od kletih stranih investicija, da ćemo zatvoriti svoj prostor i tako ostvariti ekonomski i nacionalni prosperitet.


Ajde da zamislimo da mi sami možemo da pokrenemo neku ozbiljnu industrijsku proizvodnju. Odakle nam pare za to? `Alternativa` i socijalne patriote na to ne daju suvisao odgovor. Ali, recimo da ćemo pare naći tako što ćemo ponovo pokrasti građane isto kao i 1946.godine. Dakle, država otima imovinu građana i pravimo novi socijalizam.

Pokrenuli smo neka nova industrijska postrojenja. Imamo neke svoje proizvode. Ok, i šta onda sa njima? Da li da ih prodajemo sami sebi? Teško. Em smo osiromašili građane tako što smo ih opljačkali i što im dajemo male plate (onima koji rade) pa oni i nemaju čime da kupuju naše industrijske proizvode, em i da imamo te pare-nema dovoljno nas. Republika Srpska je tržište od nešto preko svega milion ljudi. Jad i čemer.

Za iole ozbiljniju industriju to je smješno tržište. Dakle, trebali bismo da izvozimo naše proizvode? Kome, bogtemazo? Prvo smo se ekonomski zatvorili, jer ne možemo da budemo konkuretni sa bilo kim. Destimulisali smo ekonomsku saradnju sa inostranstvom. Rekli smo da su strane investicije štetne po naš suverenitet. Ali, stavimo sad to sve na stranu. Zašto bi, da nema bilo čega od navedenog, bilo ko kupovao naše industrijske proizvode u tom slučaju? Ti proizvodi znatno su skuplji od stranih. Znatno su nekvalitetniji. Ko je lud da ih kupi?

Dakle, prateći dosljedno ekonomski program naših grandioznih ekonomskih vizionara i partija koje ih promovišu i čije ideje zastupaju-dolazimo u ćorsokak. Nemamo sopstveno tržište za našu industriju a nemamo dovoljno dobre i jeftine proizvode za strana tržišta, koja smo usput prethodno proglasili kao neprijateljska.

Vjerovatno bi na ovo neko genije iz ovog komuno-nacionalističkog bloka odgovorio da bismo mogli subvencionisati izvoz naših proizvoda. Čime? Morali bismo ponovo krasti građane (izvinjavam se, građani su u ovom sistemu ipak podanici, da ne kažem robovi) i davati novac nedovoljno dobroj industriji koja sama ne može da postane konkurentna i koja tek tada nikad ne bi postala konkurentna budući da ne bi niti imala potrebe za tim-zašto bi se bezveze trudila kad je država tu da joj plaća sve njene mane i propuste?

Prema tome, alternativa koja nam se nudi kao izlaz iz krize nije ništa drugo do onoga što smo već imali sve ove decenije. Alternativa je samo dokaz kako smo zaboravili da razmišljamo i promišljamo. Mi ne pratimo šta se dešava u svijetu, mi proizvoljno i ideološko-komitetski interpretiramo procese na način kako se to nama sviđa. Mi ne razumijemo niti jednu ideju dvadesetog vijeka, a kamoli neke nove vizije i razmišljanja.


Nije rješenje u tome da se vraćamo nazad ka nečemu što dokazano ne funkcioniše. Nije rješenje da se međusobno lažemo. Nije rješenje da se međusobno podržavamo u sumanutim idejama. Nije rješenje lagati ljude da je država tu da im ispunjava želje. Ne biramo političare da rješavaju naše životne probleme, oni to ne mogu. Oni mogu i trebaju jedino da stvaraju normalan ambijent da mi sami rješavamo svoje probleme i realizujemo svoje legitimne interese.

Imamo dva puta pred sobom. Prvi je stranputica na kojoj smo već dugo i koju nam `alternativci` ponovo nude kao rješenje. Drugi put je razvijanje konkurentnosti. Gdje možemo nešto da napravimo na globalnom tržištu ideja i potreba? Da li je to IT? Da li je to nešto drugo? Svako o tome treba da razmišlja. Šta je kontraargument-imamo stare, neuke i nekonkurentne ljude pa ovo ne može? Ok, onda smo osuđeni na propast i to, u ovom slučaju, uopšte i nije loše. Koji ćemo moj na svijetu ako smo oronuli fizički i idejno? Nemoguće je spasiti narod koji je zaostao i ne želi da se razvija. Nemoralno je spasavati narod koji proglašava svoju zaostalost kao etičku prednost.

Komentari
Twitter
Anketa

Za koga ćete navijati u baražu za Evropsko prvenstvo u fudbalu: BiH ili Ukrajinu?

Rezultati ankete
Blog