Sve u lice

Povratak otpisanih

Na dnevnom redu sjednice Narodne skupštine Republike Srpske koja je planirana 29. januara će se naći nacrt zakona o ispitivanju porijekla imovine Republike Srpske predložen od strane Srpske demokratske stranke. Naime, ovaj zakon predviđa rješenje da sva imovina za koju ne postoji zakonski osnov sticanja treba da bude vraćena u vlasništvo  Republike Srpske, dok bi se provjera te imovine odnosila na period od 4. aprila 1992. godine, jer od tada je prestao da vrijedi Zakon o porijeklu  imovine  BiH. Tako da ćemo ispred sebe imati veoma zanimljivu skupštinsku raspravu o SDS-ovom prijedlogu koji se odnosi na imovinu građana Republike Srpske.

Kraljevina Jugoslavija je zakonima uredila vlasnička prava na jedan liberalan način koji bi danas bio podudaran sa svijetom. Tim zakonskim rješenjima je propisano da vlast ne može da proširuje svoja ovlaštenja na imovinu građana, imovina je bila stvar građana i sve transakcije u vezi imovine su bile obligacione prirode.

Na našimteritorijama promjena ovog odnosa se počinje nazirati formiranjem Hrvatske banovine da bi eskalacija nastala raspadom Kraljevine i stvaranjem fašističke Nezavisne države Hrvatske. Politika ustaške države je dovela do otimanja imovine Jevreja i Srba u gradovima, u tu imovinu je uselila svoje administrativne i vojne službenike sa posebnom pažnjom prema porodicama poginulih ustaša. Sva imovina Kraljevine Jugoslavije je u gruntovnicama prevedena na NDH. Suština je bila da se i prirodna bogastva prevede na NDH.

Po oslobođenju, 1945. godine, dolazi narodna vlast koja ne mjenja zatečeno stanje u imovinskom smislu jer „ oslobodioci“ ne mjenjaju prevedenu imovinu, odnosno ne vraćaju je građanima i ne ispravljaju nanešenu nepravdu, tako da je bilo mnogo primjera kao u Prnjavoru gdje su do 1980-ih godina šume te opštine bile zavedene kao imovina NHD. Narodna vlast fizički uzurpira imovinu koja joj se sviđa ne vodeći brige da li je to državna ili građanska imovina.

Ova fizička okupacija tuđe imovine se retrospketivno ozakonjuje 1958. Zakonom o nacionalizaciji. Tako se u poljoprivredi uvodi limit od 100 dunuma zemlje. Sve preko se otima od građana i postaje državno. Tada se u gruntovnicama upisuje oteta imovina na državu, ali se ne upisuje na Jugoslaviju već na republike - u ovom slučaju na BiH. Pošto je imovina republička, a ne jugoslovenska to je bio rani znak da se nema ambicije za opstankom Jugoslavije, posebno imajući u vidu da u Kraljevini nije bilo imovine Banovina već je sva državna imovina bila jugoslovenska. 

Šezdesetih godina se donosi zakon o porijeklu imovine koji sa raznim izmjenama traje do prvih višestranačkih izbora. On je rezultat potrebe da se ograniči privatna imovina i privatno preduzetništvo. Ovim zakonom se iskazuje ambicija da se  retroaktivno gone bogati i nepodobni građani te da se njihova imovina zakonito otima. 

1974. novim ustavom uvodi se samoupravljanje, i državna imovina se zakonom pretvara u „društvenu“ iako država nastavlja da vrši upravljanje nad tom društvenom imovinom. Mnogi smatraju da je ovakvo rješenje rezultat pritisaka međunarodne zajednice jer u to vrijeme postoji Univerzalana deklaracija o ljudskim pravima i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima. Svijetom dominira udruženi kapital, dionice i akcije pa i rukovodstvo Jugoslavije pokušava da izigrava moderne tokove manipulišući sa „društvenim“ kapitalom. Po nardnoj poslovici: “vidjela žaba da magarca potkivaju pa i ona digla noge“.

Devedsetih godina, dolaskom parlamentarnih višestranačkih izbora demokratske stranke su, bez obzira na bujajući nacionalizam, nastojale da takav odnos i rješenja prema imovini treba mjenjati. I tako se SDS zalagao da se ukinu mnogobrojni zakoni koji nisu imali veze sa realnošću niti sa međunarodnim pravom, pa je između ostalog povedena inicijativa da se mijenja i ukida zakon o porijeklu imovine.

Krenim redom. Zakon se tiče imovine građana. Pored svih naših vrhunskih pravnika koji su pretekli iz onog sistema društvene imovine i konstitutivnosti i za koje su nam više puta sudovi u Strazburu i u Hagu predusili da su u krivu, nama ne ostaje drugo nego da im u najmanju ruku ne vjerujemo. Predlažemo da pogledamo ka univerzalnim propisima koji se tiču imovine.

Univerzalna deklaracija propisuje pod članom 17. da svako ima pravo posjedovati imovinu samostalno ili u zajednici sa drugima i niko ne sme samovoljno biti lišen svoje imovine. 

Drugi dokument koji nam može pomoći jeste svakako Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima usvojen je na skupštini Ujedinjenih naroda, decembra 1966. godine, a stupio je na snagu u martu 1976. Ovaj Pakt u članu 15 propisuje da: „Niko se neće smatrati krivim za djela ili propuštanja koja nisu predstavljala krivično djelo prema domaćem ili međunarodnom pravu u vrijeme kada su bila počinjena.

Ovo nam govori da ne možemo donositi zakone pa ih koristiti retroaktivno.

Možemo suditi samo po zakonima koja su važila u vrijeme izvršenja djela pod uslovom da taj zakon vrijedi i danas i da nije nikad ukidan.

Šta nam nudi SDS? Kakvo je ovo rješenje?

Princip je sledeći: sva nelegalno stečena imovina ili jednostavnije rečeno sva imovina za koju vlasnik nema dokaza o sticanju, tj. dokumenta koji potvrđuje da jeste njegova, će biti oduzeta i stavljena u vlasništvo Republike Srpske.

Argument da to može da  uradi Poreska uprava ne stoji jer je Poreska uprava može da ganja propuste u porezu i da po poreskim zakonima naplaćuje iste.Pretres po prijavama građana se vrši tako da PU može izuzeti sve dokumente koji se tiču dokaza o imovini građana. Pošto zakon nema mogućnosti svjedoka i advokata, otvara se ogromni prostor zloupotrebi u smislu da se  čovjeku otmu dokazi i da se unište ili izgube. Predviđena je žalba direktoru PU u roku od 7 dana ali rješenje Direkcije je konačno i nema prava žalbe na njega . To nam ukazuje na ambiciju predlagača da  PU provodi upravni postupak koji sene završava na sudu. To je  nonsens. PU se pojavljuje u pretresu i proganjanju građana bez obzira na, na primjer, policijske prijave o konkretnom djelu. Jasna je ambicija da se ovim novim zakonom rješavaju problemi od prije 20 godina. Neko je legalno stekao imovinu i to se SDS ne sviđa te žele da uzurpiraju tu imovinu. Ovo je klasični pokušaj uključivanja države u kriminal.

Koliko je nabujao etatizam predlagača vidi se u predloženom rješenju da kad se  utvrdi da je osoba A otuđila imovinu od osobe B ista ta imovina se provjerava i po utvrđivanju krivičnog djela  ta imovina se vraća. Ali nikako oštećenoj osobi već Republici. Ako je neko bogat i ne može da dokaže njegova imovina ide državi. Ako  građanin ne može da dokaže porijeklo imovine kako je to krunski dokaza da je ta imovina bila nekad državna.

Moderna država štiti imovinu građanina i samog građanina ako to građanin želi jer država nije upravljač građaninovom imovinom. O tome nam govori Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima pod članom 17. gdje građanin samo svojevoljno, svojim potpisom na ugovoru, može da se odriče svoje imovine. Nikako ne može nasilno to da uradi država, svojim zakonom.

Nastavak ovakvog odnosa prema imovini građana može se podvesti pod samovoljno proširenje ovlaštenja vlasti i u poslijeratnom periodu kada je sva društvena svojina proglašena državnom, bez trunkeodgovornosti da se njen dio vrati onima od  kojih je oteta.

Da bi se utvrdilo ko porijeklo imovinie mora da se sprovede istraga nad svim građanima Republike Srpske. Istraga znači uznemiravanje građana. Da pojednostavimo – ovo rješenje predviđa da država tj. Republika proširi svoja ovlaštenja i da u ime neidentifikovane oštećene osobe traži porijeklo imovine. Ako je imovina ilegalno stečena po nekom dosadašnjem važećem zakonu zahvaljujući korumpiranom državnom aparatu koji je omogućio to krivično djelo kako se onda ne dovodi u pitanje odgovornost organa koji nisu reagovali na ovo krivično djelo? Ako se donese novi zakon on može da vrijedi od danas pa u buduće nema retroaktivnog gonjenja. Vlast bi ovim zakonom sebi iskopala jamu - službe, katastri i ostali servisi Republike bi do bezsvijesti istraživale građane što je užasno velik jalovi posao.

Posebno treba obratiti pažnju na određena rješenja koja se mogu nazvati nazadna, neefikasna i prevaziđena. Tako imamo rješenje u vidu limita. Kako su komunisti zakonom o nacionalizaciji propisali sve se sva zemlja koje ide preko 100 dunuma oduzima tako nam predlagač nudi rješenje da sva imovina u vrijednosti preko pola miliona KM postaje predmet istrage.  

Naši građani su imali šansu da zakonima o privatizaciji učestvuju u kupovini i sticanju kapitala i da se na tržištu obogate. Predlagač ovog zakona šalje  poruku da u našem društvu treba da država bude bogata, a građani siromašni. To je strašna poruka. Ovim prijedlogom zakona se zastrašuje kapital, smanjuju investicije, a to dovodi do nezaposlenosti, koja je i ovako velika.

Našim ustavom RS, strani državljani koji su stekli imovinu u RS ne mogu biti predmet bilo kakve ekspoprijacije ili otuđenja te imovine za razliku od državljana RS-a. Pored niza štetnih dejstava ovog zakona vidljiva je i diskriminacija prema građanima Srpske i to od Srpske Demokratske Stranke. Tvorci ovog prijedloga SDS bi trebalo da su pravnici koji su već na prvoj godini fakulteta učili da nema retroaktivne primjene zakona i to se stalno utemeljuje na skoro svim ispitima.

Ako SDS stvarno i iskreno stoji iza ovog predloga zakona treba da svi postavimo pitanje ratnih diploma i nestručnosti koja su poražavajuće po Republiku Srpsku.  

 

Komentari
Twitter
Anketa

Po vašoj procjeni koliko će vam trebati novca da bi spremili djecu u školu?

Rezultati ankete
Blog