Stefan Mišković

Pušti đa’ole, to je državni posa’

Kako sam nedavno počeo da radim, vremena za pisanje, a i za sve ostale aktivnosti, sve je manje. Tako da nerijetko ne uspijem da pregledam sve vijesti toga dana, već samo one koje me duboko zaintrigiraju naslovom. Današnja mi svakako nije mogla promaći: ”Crnogorci više vole da rade u državnim organima”.

I ne mislite da sam bio iznenađen. Nipošto. Ali sam ipak vjerovao da su određene stvari počele da se mijenjaju. Tranzicija je dug proces, ali kod nas, čini se, i dalje traje. Možda nikad nije ni počela. Evo i zašto:

Vjerujem da je dug period socijalizma koji je vladao na ovim prostorima ostavio određeni trag. Tada je zapravo i stvoren ideal državnog posla. Sa napomenom da je tada bila čast i ponos obavljati neku državničku funkciju ili bilo koju funkciju koja je makar i simbolično reprezentovala državu.

Današnja generacija ideal državnog posla vidi u nečem potpuno drugom. ”Da mi je kako da upa’nem u ministarstvo” je najčešća rečenica koju sam čuo u proteklom periodu. Moja generacija i nekoliko generacija starijih od mene državni posao vide na sljedeći način: ”Sjeđeću tamo, poslušat’ što mi se reče, malo na fejsbuk, malo novine prelistat’, pauza, prođe ti dan. Imaću telefon đe mi je besplatna komplet 67 mreža. Ajde jadan” 

I to za junačkih 240 eura, koje uzgred budi rečeno, i ne zaradi. Produktivnost ovakvog radnika, a produkujemo ih na hiljade godišnje, ravna je nuli. Na kraju, kad od njegove produktivnosti oduzmemo njegov trošak dobijemo debeli minus. Ali to je ideja vodilja svakoga Crnogorca ”Ne može on mene toliko malo platiti koliko ja malo mogu da radim”!

Sa druge stane, privatni sektor te gura do granica tvojih mogućnosti. Ima to svoje dobre i loše strane. Dobre su da počinješ da se izgrađuješ i kao osoba i kao radnik, stičeš znanje i iskustvo. A opet, stvara se prevelika presija oko rezultata koji postižeš i koji te možda u jednom trenutku, na samom početku karijere, i sputava jer negdje uvijek visi iznad tebe kao veliki teg koji prijeti da te spusti na dno. No, to je ipak individualno i povezano je sa karakterom ličnosti. Ono što je svakako bitno je da privatna firma koristi tvoje pune kapacitete i tvoju produktivnost konvertuje u profit od kojeg na kraju tebi opredijeli jedan minoran dio ali opet značajno veći od onoga što možeš da dobiješ u organima državne uprave. Ali nije sve samo u novcu. Postoji i druga strana medalje.

Dilema je oko toga da li raditi ništa i čekati prvi u mjesecu kako bi se pošlo do ”Prve banke” pa da se izađe u grad i da se ostavi za cigare i kladionicu (eventualno za ratu torbe koja košta platu i po kada su dame u pitanju) ili raditi, gurati sebe do granica mogućnosti ali se usavršavati i izgrađivati?

Ja definitvino nemam dilemu i glasam za drugu opciju. Tim putem sam i krenuo. Siguran sam da je bolje raditi za te iste pare (ili čak manje) kod nekoga ko će ti kroz rad u njegovoj kompaniji stvoriti tvoju unutrašnju vrijednost koju ćeš sjutra na tržištu rada moći da iskoristiš kao konkurentsku prednost. Definitivno bolje nego li predstavljati inventar kancelarije i sjutra sebe dovesti u položaj da nemaš šta da ponudiš od kvalifikacija, osim svoje prisustvo i poslušnost. Naravno, i diplomu koja je danas prisutna koliko i vozačka dozvola. No, reforma obrazovanja je nešto o čemu sada ne bih govorio.

A vi se drage kolege i ostala omladino, zapitajte. 

Malo ću parafrazirati jednu izreku pa ću reći: Bolje je živjeti kao vuk nego kao ovca.

Komentari
Twitter
Anketa

Gdje planirate doček Nove godine?

Rezultati ankete
Blog