Za izlazak iz krize neophodno je promijeniti privredni ambijent sprovođenjem sveobuhvatnih reformi. Prvo bi trebalo smanjiti poreze kako bi zemlja postala konkurentnija i kako bi se osigurao održiv rast. Nužne su i reforme na tržištu rada kroz smanjenje i profesionalizaciju javne uprave i troškova poslovanja zbog fleksibilnijeg određivanja plata i povećanja uloge privatnog sektora. Paralelno sa unapređivanjem zakona koji će biti usklađeni sa evropskim direktivama, treba mijenjati mentalitet i odnos prema radu i preduzetništvu. Ove mjere će postaći reindustrijalizaciju i priliv stranog kapitala. Rezultat će biti povećanje izvoza, supstitucija uvoza, popravljanje trgovinskog bilansa uz istovremeno povećanje zaposlenosti, plata i penzija.

Glasali biste za nekog ko ovako nešto izjavi? I ja bih - pod uslovom da nakon ovih mudrosti dobijem odgovor na pitanje – o kojim se konkretno mjerama i potezima radi i koliko će reforme trajati. Medijski prostor preplavljen je sličnim opštepozantim preporukama MMF-a. Jasno je da ambijent uvijek može biti bolji nego što jeste i da inostranih investicija nikada nije dovoljno.
Javnost rijetko dobija analizu uzroka ekonomskih problema a još rjeđe konkretne prijedloge za njihovo prevazilaženje. Još gore, izjave malobrojnih analitičara koji prepoznaju naznake krize i probleme u ekonomiji, bez obzira da li pripadaju vladajućim strankama ili opoziciji, potisnute su tabloidnim vijestima. Javnost kao da ignoriše dobre i korisne poteze. Njihovih nastupa i upozorenja se sjetimo tek da kažemo kako su nekad ukazivali na greške. Prosječan građanin zbog takve atmosfere može da stekne utisak da domaći analitičari nisu blagovremeno uočili neke pokazatelje i da ne razumiju stvarne uzroke nastanka problema i trenutnog stanja.

Možda je razlog tome, kako priznaje nobelovac Robert Lukas, činjenica da ekonomisti nemaju formulu kojom bi pouzdano predvidjeli trenutak kada će nastupiti ili prestati kriza. Ipak, sa sigurnošću mogu da potvrde neke činjenice, da ukažu na rezultat nastavka postojećeg stanja i da sugerišu određene mjere i poteze.

S ciljem da i ja dam svoj doprinos debati oko popravljanja stanja i konkurentnosti u domaćoj ekonomiji, prokometarisaću procjenu po kojoj je broj ljudi koji rade na pijacama u Srbiji porastao sa 120.000 na 150.000 u posljednje tri godine. Vjerovatno je i kod nas statistika slična kao u Srbiji. Kao najveći problemi se ističu činjenice da je ova trgovina pod vedrim nebom i da su radnici baš kao i njihovi poslovi - neprijavljeni.

Povećanje oporezivanja, dugoročno, samo bi pogoršalo domaću ekonomiju. Kako? Jednostavno. Većina ovih trgovaca je svoje radno mjesto našla na pijacama jer su ih kriza (ne samo ova koja je počela 2008.) i borba za egzistenciju tamo odvela. Oporezivanje „sivog sektora“ bi jedan broj ljudi odveo sa tezge ali i dalje bi bili formalno nezaposleni. Pitanje je u kojoj mjeri bi se napunio budžet a koliko veći promet bi trebalo da imaju sitni trgovci kada bi imali fiskalne kase i uredno plaćali sve zakupe, poreze i doprinose? Dobijamo dilemu: upitno povećanje poreskih prihoda naspram zadržavanja iste nezaposlenosti uz ostavljanje novca u „sivoj zoni“.

Ne zagovaram povećanje sive ekonomije ili pasivnost poreznika. Međutim, sivu ekonomiju treba postepeno uvoditi u legalne tokove. Fokusiranje na nju uz ignorisanje monopola, korupcije i većih propusta je kao zidanje kuće od krova. Ukratko, cijena eskperimenta sa oporezivanjem zarad povećanja zaposlenosti zasigurno bi bilo nekoliko hiljada još nezaposlenih. S druge strane, napori da se poreskim rasterećenjima, uz jaku kontrolu, poslovanje učini jeftinijim bi dali mnogo bolji efekat. Najbolje je da se nastavi za započetom praksom koju je profesor Asvat Damodaran sažeo u jednu misao: „vlada treba omogućiti preduzetnicima početak i uslove za poslovanje i onda da se - skloni“

(Kolumna objavljena u dodatku EuroBlica "Novac")