Miloš Grujić

Obmana, iluzija, BDP

Većina diskusija oko predviđanja kretanja bruto društvenog proizvoda se redovno svode na poznate zaključke: „Ako bude velikih investicija, BDP, plate, penzije i zaposlenost će se povećati. U suprotnom - nema rasta“.

Prema opšteprihvaćenoj jednačini kejnzijanskog modela, BDP je zbir privatne potrošnje, investicija, državne potrošnje i razlike uvoza i izvoza. Iz nje proizilazi zaključak da je moguće podsticati ekonomiju povećanjem - državne potrošnje. Matematički, kada se lična potrošnja i investicije smanje, državna potrošnja treba da poraste - kako bi se zadržao nivo BDP-a. U praksi, dokazano je da veća državna potrošnja privremeno daje dobar rezultat ali - šteti ekonomiji na dugi rok.

Kritičari „krugmanovske potrošnje“ argumente za smanjenje državne potrošnje crpe iz priče o bahatom kralju. Kritika se svodi na činjenicu da veća potrošnja kralja, finansirana porezima prikupljenim od stanovništva, ne uzrokuje blagostanje kraljevstva. Slično tome, što je državna potrošnja racionalnija poreskim obveznicima je bolje jer su manje oporezovani i slobodnije rapolažu novcem. Prema tome, država je uspješnija što su veće ekonomske slobode pojedinaca. Identični su rezultati istraživanja koje godinama objavljuju Wall Street Journal i The Heritage Foundation.

Ukoliko pogledamo kretanje državne potrošnje gotovo svake države, uočićemo stalan godišnji rast. Istovremeno i poreska opterećenja - rastu. Dakle, kontinuirane mjere štednje, na koje se pozivaju mnogi stručnjaci, zapravo - ne postoje.

Za korisne zaključke potrebne su ozbiljnije analize od upoređivanja odnosa zaduživanja i BDP-a. Prije svega, visina i rast BDP-a su nepouzdana mjera za ocjenu uspjeha nacionalne ekonomije i kvaliteta života. Obračun ovih, i povezanih kategorija poput inflacije ili produktivnosti, sve više se odmiče od stvarnosti. Naime, upotreba modela i rezultata iz statistike i iz realnosti nerijetko dovode do različitih zaključaka. Konkretno, obračun BDP-a uključuje "samo" robe i usluge koje su plaćene na tržištu. Zato, rad koji je stvorio novu vrijednost a nije plaćen, nije statistički obrađen i neće činiti BDP, što u značajnoj mjeri "kvari" sliku o realnosti u zemlji. Mnogo je aktivnosti poput solidarnih popravki i radova, sive ekonomije i rekreacije koje ne povećavaju BDP a utiču na kvalitet života. S druge strane, povećana proizvodnja i prodaja antidepresiva povećava BDP, ali jasno je da se oni ne kupuju kad se dobro živi. Takođe, što veće marže preprodavci zaračunavaju na uvezenu pa prerađenu robu, domaći BDP će biti veći. Slično tome, na tržišta u kojima dominiraju monopoli ili karteli moguće je povećavanje marži koje vodi do precjenjivanja BDP-a. Dakle, mnoštvo je primjera u kojima nas statistika u najboljoj namjeri može da baciti u lavirint i dovesti na krivi zaključak a da se pri tom nismo mnogo dotakli suštine.

Na primjer, nije isto porediti proporcije duga i strukture BDP-a ili način punjenja budžeta BiH i recimo Njemačke. Čak je i laiku jasno da u strukturi njemačkog BDP dominiraju jaka privreda i industrija. S tim na umu, analize budžeta, zaduživanja i BDP-a dobijaju drugačiji smisao.

Rješenje dijela zavrzlama i stvaranje pouzdanije slike stvarnog stanja i trendova u zemlji pruža kretanje zaposlenosti u privredi - zaposlenosti od koje se ubiru porezi i doprinosi odnosno redovni prihodi države. Bez dileme, samo povećanje broja zaposlenih je objektivna mjera uspjeha ekonomske politike i promovisanog modela ekonomskog rasta. U tome leže i neke od najvažnijih razlika između preduzeća i države. Preduzeće može biti uspješno i kada broj zaposlenih opada. Privredni rast pri kojem sve manje ljudi radi-priveđuje vodi u recesiju – nije rast. Dok god se broj zaposlenih u industriji smanjuje, optimizam zasnovan na kretanju BDP-a je obmana i pobjeda statistike nad stvarnošću.

(Kolumna objavljena u dodatku Novac u Euro Blicu)

Komentari
Twitter
Anketa

Na šta najviše trošite novac?

Rezultati ankete
Blog