Siniša Vukelić

Poštenje i bogatstvo

"Ljudi ovde nisu učeni da razviju kritičko razmišljanje. Njihovo odbrambeni mehanizam je dosta snažan i veoma je teško novim idejama i konstruktivnom kritikom probiti te barijere... Ovde se ne slavi uspjeh... Ovde su izgrađene predrasude da si sigurno neiskren i nečastan ako si u biznisu. Ne postoji kultura poštovanja biznisa“, Nikolas Peni, generalni direktor Banjalučke pivare.

Riječi jednog od rijetkih stranih menadžera u RS, bolje otkrivaju suštinski problem, nego desetine seminara, konferencija, okruglih stolova i predavanja u organizacije domaćih privrednika, vlasti ili nevladinih organizacija.

Poslednje dvije decenije, kao posljedica i nastavak komunističkog perioda, bogatstvo je ovde anetemisano do te mjere da je sramota biti bogat i sposoban. Društvo je sve one koji su bolji od njih proglašavalo lopovima. Zbog nesposobne izvršne, zakonodavne i sudske vlasti koja nije pronašla i pohapsila prave kriminalce, tajkune i takozvane kontroverzne biznismene, svi ostali su postali oni.

Jedino na ovim prostorima se poštenje poistovjećuje sa siromaštvom. Ako si siromašan onda si pošten. Ako si pošten, ne možeš imati više nego ostali.

Ako smo se već okrenuli kapitalizmu, individualnoj sposobnosti, zašto ne cijenimo lični uspjeh? Jasno, ovde ima mnogo kriminalaca koji se se obogatili ratom ili politikom. Oni nisu biznismeni. Oni nisu pokretačka snaga ekonomije. Ali ima ih mnogo koji to jesu.

Znam domaće male i srednje privrednika koji su samo svojom sposobnošću, istrajnošću i zalaganjem napravili dobar biznis. Oni nisu nigdje. Država ih ne vidi jer ne zavise od nje, oni njoj ne mogu dati procenat za posao jer sa njom i ne posluju, mediji ih ne vide, njima reklama ne treba jer njihove tržište nije RS i BiH. Žive nešto iznad prosjeka, kakav god on bio, ali umjesto da oni budu primjer lične inicijative za sve ostale, poruka za mlade ekonomiste, apel da se žrtva i rizik isplati ako znate šta želite i hoćete. Umjesto da kažemo to je ono na čemu počivaju uspješne zapadne države na koje se tako često znamo pozivati, oni su ovde strpani u koš sa ostalim.

Sredina u kojoj poslujete je veoma važna. Naša za biznismene nikada neće reći, pa on je više radio, sposobniji je od mene, dolazio je kući kasno u noć dok sam ja gledao TV, ustajao je prije mene, rizikovao je porodičnu ušteđevinu, budućnost porodice, zbog posla nije provodio vrijeme sa djecom...
Ne, za to postoji opšte prihvaćeno tumačenje: Imao je sreće u životu, neko mu je sredio, snašao se, sigurno je dobar sa nekom strankom.

Problem je u glavama. Zato se ovde ne cijeni sposobnosti i biznis. Ako ga i napravite drugi će nesumnjivo naći opravdanje kako ste to postigli, a oni nisu. Sve kako bi opravdali vlastiti neuspjeh, lenjost, neznanje ili nezainteresovanost. Želju da se nešto postigne preko noći, samo još...da ih neko prepozna, kao neskriveni telenat. Naravno i ponovo, ovo se isključivo odnosi na materijalno bogatstvo izgrađeno na temeljima morala – na poštivanju zakona, vjere, discipline, ugovora, štednje, lične kompetnosti i radne etike.

Država mora uraditi nešto radikalno. Mora promovisati dobre prakse, mora osuditi loše, mora podsticati inicijative, mora postaviti jasne kriterijume po kojima to radi. Generalizacija svega je opasna i nepoštena. Tome je ova sredina sklona: Svi političari su smeće, svi novinari nesposobni i potplaćeni, svi doktori podmitljivi, policijaci potkupljivi, a svi radnici obespravljeni. Između crne i bijele, zar samo opisana siva, nema čuvenih 50 nijansi.

Pošteni i sposobni profesionalci, jedini, više od okoline koja ih osuđuje, mrze i osuđuju svoje kolege bez morala i skrupula. Novinarima se gade njihove kolege koji su to samo po radnom mjestu, policajac koji živi samo od plate, očima ne može gledati podmitljive policajce, doktori povraćaju od kolega koji su zaboravili Hipokratovu zakletvu, a i isto tako privrednik koji je svojim znojem nešto stekao jedino više, od države, mrzi one koji su se obogatili preko noći. Jer svi oni umanjuju značaj njihovog truda.
Nisu svi bogataši kriminalci, niti su svi kriminalci bogati. Nisu svi siromašni nesposobni, niti svi sposobni bogati. Inače bi nam bilo lako prepoznati ih.

(kolumna objaljvena u EuroBlicovom dodatku "Novac")

Komentari
Twitter
Anketa

Po vašoj procjeni koliko će vam trebati novca da bi spremili djecu u školu?

Rezultati ankete
Blog